No, teže je razumjeti zbog čega je tromjesečna potpora (21.000 kuna bruto) dodijeljena Petru Vujačiću za prijevod knjige Aleksandra Hemona “Knjiga mojih života”, zbirci memoarskih zapisa napisanih jednostavnim razgovornim engleskim jezikom, “mačji kašalj” za prevođenje. Posrijedi je knjiga s komercijalnim potencijalom, na kojoj će izdavač nesumnjivo zaraditi, pa bi zato izdavač – a ne Ministarstvo kulture – trebao stimulirati prijevod. To je jedan od suvislih prijedloga koji su uskrsli iz ove rasprave koja se vodi na društvenim mrežama. I nama se čini suvisao – uostalom, u tekstu javnog poziva izrijekom stoji da će se iz fonda za poticanje književnog stvaralaštva pomagati “prijevodi na hrvatski jezik djela koja predstavljaju opća kulturna dostignuća”. “Knjiga mojih života” je zanimljivo, dirljivo štivo koje će imati poklonike. Ali, je li to djelo koje predstavlja opća kulturna dostignuća?
Suvislom se čini i ideja da se fond za poticanje književnog stvaralaštva ograniči na originalna književna djela, odnosno da se iznos od 1.848.000,00 kuna, razdijeli u dva zasebna fonda, u kojemu bi jedan bio rezerviran za prijevode. Ali ne prijevode inozemnih komercijalnih hitova (jer bi onda idući korak bilo i stipendiranje prijevoda neke nove “Sumrak sage” ili “Pedeset nijansi sive”) – nego zbilja djela koje predstavljaju opća kulturna dostignuća.
Maja Hrgović