Ali ja, Vučica, odlučila sam da ostanem ovde, uzdižući svoj dom
daleko od svakog zla i čuvajući svoj ponos.
Lepa je moja zemlja. Obiluje prirodnim bogatstvima i prepuna je
dobrih, vrednih ljudi koji žive na svojoj dedovini kako najbolje znaju
i umeju. Mala je; veći je narodi pokoravaju vekovima, a ona nakon
svake golgote vaskrsava i sviće slobodna, uzdignute glave. Jednom,
drugi put, treći put, koliko ja pamtim. Ginu nam očevi, muževi, sinovi,
a mi žene ih posle ratova žalimo i oplakujemo, dok nam deca u mrač-
nim noćima vrište od gladi i straha.
Zbog toga Vučica ne spava. Danju radim sa belom maramom na
glavi i zarađujem. Bela prkosi crnoj. Vremenom sam ojačala, postala
vešta u preživljavanju. Zato sam bezbedna ovde, ni na nebu ni na
zemlji. Bliža sam Suncu i Mesecu...
Niko ne zna da je Mesec moj brat koji me doziva da putujemo
zajedno. Uvek mu se rado odazovem, jer uz njega postajem potpuna.
Jezdim kroz noć, kružeći sa bratom oko Zemlje, naše mučenice.
Znajte, iako sam Vučica, često plačem. Jecam zbog jedine planete
na kojoj je sveopšti vašar. Zbog sopstvene planete. Kao stari, rašti-
movani ringišpil okreće se oko svoje ose i njena škripa para uši.
Brže, sve brže...
A ja putujem sa Mesecom i daleko pod sobom posmatram sve
nemirniju, sve raspaljeniju površinu Zemlje. Gledajući sa visine, uda-
ljeni ratovi mi deluju poput cirkusa buva. To me rastužuje. Bespo-
moćna sam, skrhana…
Visoko gore ka meni, ljudi sa Zemlje podižu glave u svojim moli-
tvama. Kad ih dovrše, nastavljaju opet da ratuju, misleći da su moli-
tvama sprali krv sa svojih ruku. Gospodari ratova, oni što su u izgo-
varanju molitvi najglasniji, ne haju ni za ishod, ni za posledice. Zato
krv koja se proliva dole po vašaru deluje jezivo poput razmazane
šminke na licu klovna.
Ljudi...ljudi...
Sa lica mi se skotrlja suza.
I Zemlja sama pored mene rida.
Uzalud.
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
99