našalio, ili je taj pajac, kao i u svemu ostalom što je stvoro, prevideo
sitnicu. U Mastilovom slučaju – baš sudbinu, svrhu, smisao postoja-
nja. Odustajanje mu nije padalo na pamet. Krađa onoga što mu je
nepravdom ili nemarom uskraćeno bila je njegova jedina šansa. Nije
se zamarao etičkim principima. Moral je odavno prodao, ali poraža-
vajuće nizak kvalitet robe ga je činio anksioznim. Ovaj nespokoj, u
nepunih 10.000 godina, metamorfozirao je u depresiju, olovnu
teskobu boje indiga. Bilo je vekova kada se prepuštao tom turobnom
raspoloženju, kada mu se na neki uvrnut način ono čak i dopadalo.
Slagalo mu se sa imenom. No, XX, a naročito XXI vek je bio trenutak
kada mu se ta mrklina popela na vrh glave. Daleko od toga da je za-
držao išta od klinačkog entuzijazma. Ova odlučnost je bila zrela, pre-
zrela, nastala ne od želje, već iz puke nepodnošljivosti sopstvenog
bitisanja. Još uvek je razumeo humor i ironiju, samo ih predugo nije
osećao. Mastilo nije bio umoran. Bio je besan, na granici afekta. Ne-
davno je za dlaku umakao autodestruktivnom porivu da ukrade
karmu tog nadobudnog i netalentovanog molera sa smešnim brko-
vima. Taj pacer nipošto nije bio njegovog kalibra. Greškama više nije
bilo mesta. Udahnuo je duboko. U nozdrvama je osetio titraje nečeg
novog. Nadolazeća pobeda mirisala je na cvetove citrusa, muskatnog
oraščića i kedra.
„Izvini što kasnim!“ čuo je iza sebe. Plen, nego šta?! Veseo, bez-
brižan, nežan plen. Plen pred kojim je mogla stajati budućnost, da
nije bila tako nepažljiva. Propustila je svoju šansu. Sada je pred tim
ljupkim momkom stajao samo Mastilo. I kezio se blistavim osmehom.
„Dobro veče, prijatelju!“ ljubazno je pozdravio Mastilo.
„Gluposti! Nisam ti ja nikakav prijatelj. Prvi put te u životu vidim.
I baš te jedinstvene prilike da zakasnim! Užas! Tačno me je sramota.“
radosno je nastavio momak obučen u gomilu besprekorno crnih krpa.
Pomalo zbunjen ovakvim nastupom, Mastlio je mahinalno pose-
gao za frazom „Ipak mi se činiš od nekud poznat“, ali se vesela prikaza
nije tako lako dala.
„Misliš?! Vidi, ako si bio namrgođen, onda sam te sasvim sigurno
zaboravio. Namrgođene face potiskujem. Refleksno. Zapanjuju li i
tebe nervni putevi?“
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
91