Tamara Petrović
VEŠTINA PTICE
Tabanao je po mekoj podlozi, s udaljenom svešću da je to dole,
pod njegovim đonovima, nekada bila trava. Koncert je upravo bio
završen i sada se slepa gomila razlivala po prostoru, pretvarajući se
u pojedince. Niko više nije mario za dešavanja na bini. Svi su tražili
onog nekog svog; svoju ekipu, tim, čiji deo su bili pre nego što je ma-
gija muzike počela. One na koje su u prethodna dva sata čarolije
potpuno zaboravili. I mahom su ih nalazili.
Njega takvi nisu interesovali. Zanimali su ga oni ostavljeni, pot-
puno ludi ili dovoljno hrabri da se u avanturu letnjeg muzičkog festi-
vala upuste sami. Rečju, ciljao je na budalu. Sačekao je da se krdo
raziđe, i sa strpljenjem karakterističnim za predatore je merkao
ostatke. Krstario je novonastalom pustinjom, prepuštajući čulima da
pronađu metu. Nekom sa strane, Mastilo je izgledao gotovo jednako
kao oni koje je on video kao plen. Lik koji tumara unaokolo, obučen
u iscpane farmerke i belu potkošulju, u dubokim, crnim, vojničkim
čizmama, sa hrpom narukvica od drvenih perli i kožnih traka. Izbušen
desetinama alki koje su se nalazile u ušima, nosu, obrvama, i jednom
tirkizno zelenom u donjoj usni. Sa crne kožne pantljike, obavijene
oko njegovog vrata, visile su srebrne makaze dugih oštrica. Pomalo
ekscentričan izbor nakita, ali sem toga, za prosečnog posetioca Exit-
a, ništa neobično. Samo što sa Mastilom baš ništa nije bilo obično,
još manje prosečno. Zapravo, na festivalu, u gradu, u raspadajućoj
državi, na umirućoj planeti, i u čitavom Univerzumu nije postojao
niko sličan Mastilu.
Sve njegovo bilo je neprirodno: inteligencija, agilnost, brzina,
oštrina čula. Ipak, ispod sve te pene, Mastilo je bio jalova nakaza
svetova. Lopov. Krao je karme. Krao ih je onima koje je najviše pre-
zirao, od čijeg smrada mu je pripadala muka – ljudima. Naravno, bio
je toliko bolji od njih, samo nije imao sreće. Kreator se sa njim grubo
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
90