– Pa gde si dosad? – upita me Miloš, vođa naše grupe – Opet
juriš za nekim suknjama. Ej bre, pa nije ovo stvarno srednji vek kada
su se dame ložile na vitezove..
– Nije – složih se. Moja dama... starica za tezgom. A ja, iako puno
stariji od nje, i dalje mlad.
– Izaberi protivnika! – trgnu me Milošev glas iz razmišljanja i ja
podigoh glavu.
Gledao sam u suparnike, članove viteške grupe iz inostranstva.
Stigli su na nadmetanje iz neke od onih baltičkih zemalja, čija imena
stalno brkam. Bili su puno bolje opremljeni od nas. Sve na njima je
delovalo kao da su nekim čudom ovde prispeli direktno iz mračnog
srednjeg veka. Jedan od njih mi privuče pažnju, iako mu je lice bilo
delimično skriveno šlemom i nosnikom. Ispod kacige mu je virila duga
plava kosa, a u prorezima vizira bile su plave oči...
Jednom sam pomislio da je Arijevac a znao sam da nije, i nisam
znao odakle mi je poznat. Sada znam. Iz jedne od praških pivnica...
Nije bio Čeh, kao što to nisu bili ni mnogi drugi koji su se tada
vukli po Pragu, željni znanja ili provoda.
Pripadao je grupi koja je sebe nazivala „Mračna zora“. Religiozni
fanatici i istovremeno okultisti. Družili su se sa anarhistima, socijali-
stima, i svima koji su mislili drugačije...
Izvukao sam mač iz korica i prišao mu. Kada sam mu vrhom mača
dotakao grudi, video sam kako mu se zenice očiju šire iza vizira. Bio
je izazvan i znao je da ovo neće biti obična borba. Ostali takmičari su
se povukli u stranu i ostavili nam prostor na bini.
Borili smo se kao da smo na bojnom polju, kao da smo istinski
neprijatelji. Ja sam svoje motive znao. Hiljade poginulih u onoj ek-
sploziji. A njegovi motivi? Možda samo borba za goli život – jer zna
da nije besmrtan, već samo dugovečan, i to što zna da neću oklevati
da ga ubijem tu pred gomilom ljudi.
Navaljivao sam sve žešće na njega dok nije pao na leđa. Vrh mog
mača bio mu je na grlu. Zatupljeni vrh, ali ako pritisnem dovoljno
jako...
– Zašto? – pitao sam samo jednom rečju.
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
86