Potvrdno sam klimnuo glavom. Mogao sam to i da pretpostavim, da nisam bio previše samouveren i nesmotren.
– Ti si spavao, posle nekoliko piva, a mene je bolela glava i nisam mogla da zaspim. Ustala sam, otišla do stočića, i u fioci potražila aspirin. Umesto tablete, pronašla sam tvoj dnevnik. Znaš onu malu crnu beležnicu u kožnom povezu?
– Znam, sećam se... kasnije sam je spalio da neko ne zaviri unutra i otkrije moju tajnu, ali bilo je kasno...
– Plakala sam... bila sam tužna. Morala sam da odem, plašila sam se. Znala sam da ćeš me napustiti onda kada na meni primetiš znake starosti. A ti ostaješ mlad. Da li si zamišljao da ću ovako izgledati kada ostarim?
– Marija – pokušah da je prekinem – nisi u pravu. Nikada ti to nisam rekao, ali... dok sam bio sa tobom, pomišljao sam da prekinem sa tim... ali kada si otišla sve je postalo besmisleno. Nadao sam se da će se pojaviti neko ko će mi značiti bar donekle koliko si ti...
– Nemoj reći da nije? – govorila je žustro kao da je još uvek šiparica.
– Ne moraš da mi veruješ – bilo mi je čudno što se jednoj starici obraćam sa Ti, ali to je moja Marija, na neki način za mene još uvek mlada.
Ćutali smo. Izgledali smo kao čudan spoj za nekoga ko bi nas posmatrao sa strane. Mogao bi svašta da pomisli osim neverovatne istine. Oboje smo kopali po svojim sećanjima, a bilo ih je puno. Ustao sam i rešio da pođem. – Pa hoćeš li da kupiš taj napitak ili ne? – upita me ona. Odmahnuo sam glavom. – Ne budi lud, onda više sve to nema smisla. – Nema... nije ga ni bilo. Pošao sam ka sceni gde se trebao održati viteški turnir. Još jednom sam se okrenuo i video kako Marija prinosi dlan obrazu i sa njega nešto otire. Ubrzao sam korak i osetio kako me mač lupka po butini...
Tribine na kojima je sedela publika bile su prepune. Činilo se kao da okupljena svetina isčekuje da će se desiti prava bitka nekadašnjih vitezova, bitka na život i smrt.
Argus Books Online Magazine # 17 85