Tatjana Milivojčević
KO ULAZI NEKA OSTAVI NADU
Živeo sam za dan kada su u naše selo dolazili Cigani na vašar. Prvo su se pojavljivali pojedinačno, skoro nevoljno, obavezno u „ ladama” i „ mercedesima” često starijim i od njih samih. Obavezno su na kolima vukli zakačene prikolice napunjene robom, koja je bila prekrivena najlonom i pričvršćena prljavim konopcima. Užurbano bi se raspakivali, pa bi pustu poljanu u centru sela za tili čas napunili šatrama, tezgama i drangulijama svih vrsta. Ispunila bi se tad livada zvukovima i mirisima. Čula su se zvonca, lutke na navijanje, narodne pesme u izvođenju nekog derana, a na svakom koraku su cvrčale krofne i mekike. Za nas klince, to je bio pravi raj!
Danima pre vašara smo se umiljavali roditeljima. Čistili smo avlije i kokošinjce, sakupljali granje za potpalu, ribali brodske podove u kućama i obećavali da ćemo sledeće školske godine biti primerni đaci. Sve smo radili ne bi li umilostili naše očeve i majke da nam daju što više para, jer najbolji među nama je bio onaj ko kupi najviše žetona za stoni fudbal, trambolinu ili ringišpil. Oni malo stariji su udarali boksersku krušku i gađali iz vazdušne puške, da bi izabranici svog srca osvojili plišanog medu.
Ipak, sve nas je podjednako mamila „ Kuća strave i užasa”. Svake godine smo se takmičili ko je najhrabriji i ko može više puta da prođe put strave, a da mu ni obrva ne zadrhti. Vrištanje je bilo za male bebe, kako smo se kasnije šepurili izlazeći iz šatre sa drhtavim nogama i srcima koja su kucala poput golubijih. Ali to niko nije smeo da zna!
Tog leta sam napunio trinaest godina. Pubertet je kod seoskih omladinaca dolazio kasnije, čak nekoliko godina nakon prvih brkova. Noge i ruke su nam se izduživale kao da rastu iz vode sa obližnje reke, nosili smo obuću za broj veću od naših očeva, ali smo još uvek bili
Argus Books Online Magazine # 17 68