jači od onog prouzrokovanog sladostrašćem. Aplaudirali su Nezna-
noviću, koji je bio neopisivo samozadovoljan.
– Počinje naše novo uživanje! Od ove seljančice ćemo svi imati
koristi. Mala je posebna. Zdrava, jaka i nevina! – reče Ivan u dahu.
– Ostavimo sad mašinu da odradi svoje. Rezultate ćemo ionako
ubrzo osjetiti i vidjeti – govorio je Glavni.
Jedan po jedan, izašli su iz tajne odaje. Glavni ih je ispratio do
kapije.
– Nemojte zaboraviti da sutra imamo dobrotvornu večeru u Hr-
vatskom narodnom kazalištu, na koju svi trebamo ići. Valjda ćemo se
uspjeti prepoznati – uz dozu sarkazma i smijeh rekao je on, tapšući
Nezanovića po ramenu. Svi su se nasmijali.
– Naravno da ćemo doći! – jednoglasno su odgovorili – Jedva
čekamo donacije.
Nakon pozdravljanja sa njima, Ivan je sjeo u svoj auto i odvezao
se do stana u kojem je živio.
***
– Jano.... Janice! Dijete moje... Probudi se! – dozivao ju je poznat
glas – Milo dijete... Što te spopalo?! – govorila je njena majka Barica.
Kraj Barice je stajala stara Lucija, koja je u rukama držala mirišljavu
sol i mokar ručnik
Pogledala je u čudu oko sebe. Ležala je u svojoj sobi, ne znajući
kako se tu našla. Zadnje čega se sjećala bio je prekrasan pogled sa
uzvisine na Čazmu i šuštanje lišća na vjetru.
Kada su vidjele da se prisebila, žene su odahnule. Baba Luca se
prekrstila, zahvalila Bogu, i rekla da će sići i pričekati u kuhinji. Milu-
jući Janu po kosi i licu, tiho reče:
– Hajde, ustaj zlato! Joj, joj, sve si nas prepala kada smo vidjeli
da si pala u nesvijest u crkvi. Bogu hvala, župnik nas je dovezao ko-
lima kući. Ne znam kako bismo s tobom, da on nije pomogao... Mo-
žeš li ustati sama? Da ti pomognem? – šaputala je i dalje svoj mono-
log zabrinuta Barica. Ne shvatajući što se događa, djevojka napokon
izusti kako je sada dobro i time umiri svoju majku. Barica joj spusti
poljubac na obraz i napusti sobu, ostavivši Janu samu.
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
51