pazeći da je ne oštete i zagrebu. Ilija je potajno želio da postane du-
mandžija, vođa lađe drinjuše, ali je znao da ga đed nikada neće pu-
stiti od kuće. Jer on je bio lovac i ratnik. Zvijer i prokletinja.
Držao je veliko licitarsko srce u rukama kada mu je prišla mlada
Ciganka i sjela pored njega. Gledala ga je krupnim, zelenim očima i
smiješila mu se zavodnički. Na ušima su joj igrale biserne minđuše,
a oko čela je imala svezanu nisku od zlatnih dukata. Obrazi su joj bili
rumeni od plesanja, a koža vlažna i sjajna. Mirisala je drugačije, žen-
ski zrelo. Uzela je srce iz njegovih ruku i zagrizla ga.
Nije se opirao dok ga je vodila prema konjskim zapregama. Ni-
jemo je išao sa njom i zanesenim pogledom gledao dukate u njenoj
bujnoj kosi. Budili su u njemu nesnošljivu potrebu da ih ima i izazivali
mu drhtavicu.
Grad je vrio od ljudi kada joj je rukama obuhvatio vrat. Osjetio
je kako se preplašeno trgnula i pokušala mu pobjeći. Tada ju je ste-
gnuo jače. Vrisak joj se penjao u grlu, a on ga je hvatao prstima, ne
dozvoljavajući mu da izađe vani. Krkljala je, otimala se i grebala ga
noktima po licu. Koža mu je gorjela poput buktinje, a srce mu je htjelo
iskočiti iz grudi kada je ispustila posljednji hropac i utihnula. Držao
ju je satima u naručju i zurio u njene iskolačene oči, tresući se od
uzbuđenja.
Ponoć je odavno bila prošla kada joj je nožem odrezao oba uha
i skinuo dukate sa čela. Prekrio je njeno oskrnavljeno tijelo lisičjim
krznom, legao pored nje i osjetivši olakšanje na duši, mirno zaspao.
Đed je bio bijesan. Probudio ga je i odvukao prema Drini. Gurnuo
ga pod mutnu vodu i gušio. Otac je čučao na obali, čupao kosu i po-
navljao:
„Ubi´ ga!
„Ubi´ Iliju!“
„Ubi´ prokletinju!“
„Ubi´ avetinju!“
„Ubi´ Iliju!“
Iliji se mutio vid i pluća su mu bila puna riječnog mulja kada ga
je đed prvi put zarezao nožem po licu. Drugi put kada je osjetio oštro
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
42