vest o njima zataškana. Nema nikakve sumnje da se radi o provere-
nim činjenicama.
– I šta sad? – upitah sluđen njegovom besedom.
– Ti si okađen medveđom dlakom i Veles ti se ukazao. Odabran
si. Jedini ti je spas da te odvedem nekom visoko rangiranom svešte-
nom licu koji bi te poslao na Svetu Goru. Tamo drevni bogovi nemaju
nikakvih moći – naže se Đurica preko stola, maltene mi se unoseći u
lice. Mada sam bio potpuno zbunjen, nešto duboko u meni je vrištalo
da u njegovim rečima ima istine.
– Sveta Gora? I koliko bih vremena tamo proveo? – zapitah opre-
zno, na šta se Đurica smrknu.
– Dok si živ – odvrati, pa ispi čašu do dna. Ustadoh, pogledah ga
pažljivo, pa se okrenuh i napustih njegov dom. Nikad ga više nisam
video, niti znam šta se s njime posle toga dešavalo. Njegova je uloga
u mom životu te večeri bila okončana, baš kao i moja vera u hrišćan-
skog Boga.
***
Teško je opisati mesece koji su usledili. Moje pijančenje je posta-
jalo sve bezumnije, pa se na kraju više i nisam krio. U početku su
roditelji pokušavali da me urazume, da bi na kraju potpuno digli ruke
od mene. Umesto da pohađam predavanja, bavio sam se povremeno
fizičkim poslovima kako bih obezbedio novac za rakiju, bez koje
uskoro nisam mogao zamisliti ni jedan jedini bogovetni dan. Moji
snovi su postali drugačiji i u njima medved nije karao devojku. Ne, u
tim sam snovima ja bio onaj koji ljubi medveđu muškost i živeo sam
za jednu jedinu noć. Velesovu noć. I ona je došla.
Tog proleća na Kalemegdan sam izašao dan ranije, čim je svanulo.
Kao što sam i mislio, vesela se družina već odavno okupila, pa je po-
svuda bilo razapetih šatora i vreća za spavanje po kojima su hrkale
ustondirane junoše i njihove droljice. Bukvalno sam se saplitao o
razbacane flaše i špriceve, pa je bilo i više no jasno da je prethodna
noć bila vrlo razuzdana. Ekipa po ekipa se polagano budila i nije bilo
naročito teško ogrebati se za piće, pa sam iskoristio tu bogom danu
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
144