– Tako sam i mislila. Slušaj kćero, ima nešto što ne znadeš, a ustrebaće skoro. Tvoja je matera rođena kao sedma kći – reče pa se okrete i nestade je u gužvi. Jedno sam vreme pokušavala da je pogledom pronađem, da mi objasni šta je šaputala, što me je umivala, kak’ e sad veze ima koja mi je mati kći i ko je uopšte ona da me pozna, ali vašar ju je progutao. Produžih niz vrstu razgalamljenih trgovaca i naleteh pravo na majstora opančara, krupnog k’ o od duda odvaljenog. Malo zastanem i nije mi svejedno. Razvuk‘ o tezgu sa svim mogućim opancima, kakve god hoćeš, a jedni crveni sa kopčom po strani su mi se zdravo jako svideli. Uhh, samo da ih obujem, kanda bi mi krila dali, pa da poletim k’ o lastavica, sve se u sebi premišljam. Nudim mu krajcaru, on tvrdi pazar. – Jes‘ da si prva mušterija, al’ ne dam za krajcaru, pa kraj! – reče opančar i razvuče osmeh od uveta do uveta. Mašam se džepa, kad tamo sve sitnež zveči. Uh, ja ni krajcare više nemam! Trošila sam na bombone, al’ sam opet besna jer opančar misli da se sa njim švotam. Ne veruje da sam pravi kupac. Kad sam već umal’ odustala, odnekud se stvori moj brat Pera i dade mu tri krajcare.
– Da mi za ženika lepa budeš – kaže mi sav nasmejan, a ja se mrštim.
– Ajd’, mož’ za tri, al’ samo zato što se u tim opancima ne hoda, neg’ leti – veli opančar i pruža mi opanke. Hitro ih obuvam, čudeć’ se otkud li je on znao da ja moram da skitam i letim, kao da je prozorljiv taj opančar bio. Dok se Pera okrenuo, ja sam sa novim opancima koji lete šmugnula na drugu stranu, pravo pred lutkarsku tezgu!
Jesam prestara za lutke, al’ ih se nikad nisam zasitila. Zastanem, ne mogu pogled odvojiti od lutkica sa porcelanskim glavama i pravom kosom. Mame me i one jeftinije sa papirnatim glavama. A tek one rezbarene! Sve prelepo obučene, sve na njima uštirkano. Oči mi prelaze sa jedne na drugu, a srce udara sve brže i brže. E, rođendan mi je, zar ne bi trebalo poklon da dobijem? Neku od ovih lutaka? Jao, eno, onu tamo u plavoj haljini, onu, onu sa dugim kikama od konoplje, uh, al‘ bi je raščupala. Gle ti nje! Tamnog lica, sa zelenim očima i rumenim obrazima! Prava pravcata lepotica! Otvorila svoja crvena usta kroz koja vire majušni beli zubići, pa me zove: – Uzmi me, uzmi!
Argus Books Online Magazine # 17 13