Jedino čime je još mogao micati bile su oči. Knjiga na njegovom
krilu se pomjeri i otvori. Na izbledjeloj stranici bio je utisnut žig u
obliku ljudske šake. Oko njega je crvenom tintom pisalo na bosančici:
„Дɣбок ѣє прєΔɣбок mвоѣ сɖɴ, ɖʌ ѣош Δɣбʌѣɖ ѣє ѣɖвɖ“ (Dubok je
predubok tvoj san, al još dublja je java).
Evo i jebenog pečata! Jebem ti pečat, muhur i vunj! Jebem ti je-
benu knjigu i jebenog starca! Želio je da vrišti od bijesa, ali su mu
usta bila kao zalivena.
Zvuk ključa u bravi i topot sitnih koraka ga trže iz agonije.
„Mama, šššššššš, tata spava!“ kćerkin glasić mu pokrenu obamrlo
srce.
„Vidi! Donio mi je poklon!“ osjetio je njene tople usne na licu.
Djevojčica uze knjigu sa njegovog krila i nestade u kuhinji.
„Ima i slika!“ pergament zastruga poput oštrice noža.
„Kakva ti je to knjiga?“
„Gdje si je našla?“
„Pa to nije slikovnica, to je Alifakovac, staro groblje!“ Irmin glas
i sitni koraci utihnuše.
Neeeeeeee! Bože, molim te!
Vrele suze slijevale su mu se niz hladnu kožu. Kapci su mu postali
preteški. Još samo jedan otkucaj i...
Treptaj.
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
121