Kraj stola je na drvenoj stolici sjedio starac, glave spuštene na grudi.
Izgledalo je kao da spava. Mirza zastade pored mlađe doktorice hitne
pomoći, uze papir iz ruku mršavog policajca i promrlja:
„I kažeš, nema ga na spisku prijavljenih izlagača! Imamo 65 pro-
dajnih štandova, a njegov je 66! Hmm!“
„Nema! Mislili smo da je jedan od njih!“ odgovori mu policajac
i nastavi:
„Ali nije! Niko ga i ne poznaje!“
„Nema uza se ni ličnih dokumenata!“
„Knjige su mu stare! Vjerovatno je dovukao svoju kućnu biblio-
teku i neopaženo se ubacio među ostale!“
„Jake li im organizacije! Da ne’ko uđe neopaženo sa ovoliko knjiga
na sajam!“ progunđa inspektor, gledajući u mnoštvo uredno pore-
danih knjiga na policama i stolu.
„Izgleda da su ga sada svi upoznali i primjetili!“ nestrpljivo je če-
kao ljekarsko mišljenje o uzroku smrti, pa da napokon krene kući.
Tijelo nepoznatog starca spustiše na nosila. Iako njegovo blijedo
mrtvačko lice nije bilo baš prijatno za gledanje, to uopšte nije sme-
talo ljudima okupljenim oko njegovog štanda. Nagurivali su se jedni
preko drugih, istezali glave i buljili u mrtvačeve širom otvorene oči.
Čak ni poslije dvadeset godina rada u policiji, Mirza još uvijek nije
uspio dokučiti tu ljudsku zaluđenost tuđim nesrećama i smrću.
„Možete li ga prekriti nečim ili prebaciti negdje drugdje?“ nečiji
nervozan glas ga trže i on se okrenu. Muškarac u skupom, zagasito
sivom odijelu već je pružao ruku ka njemu.
„Ja sam Ibro Muhić, glavni organizator! Moj zaštitar ga je našao
tako dok je obilazio prostor!“
„Samo bih volio da znate da nam danas u posjetu dolazi poznati
pisac iz Kanade, Kiltt Morbid, pa ako bi mogli da što prije završite sa
tim šta radite!“
Onda je glas organizarora postao nešto tiši, skoro da je šapnuo
inspektoru na uho:
„Vi garant poznajete Emina Šehića, mog bližeg rođaka a našeg
ministra! On je jedan od sponzora sajma, pa ne bi...“ nije stigao da
dovrši šaptanje. Doktorica ga prekide u pola riječi:
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
114