Radovan Sinđečić NEŠTO ŠUŠTI KROZ ORAŠJE
– Nešto šušti kroz orašje i leskovo granje, tamo na rubu šume – rekla je Ana stojeći na pragu naše kućice. Bacio sam i poslednji naramak cepanica na trem, pa se okrenuh ka njoj. Ana se zimogrožljivo umotala u veliki vuneni ogrtač i koračala je ka otvorenoj kapiji. Kasnije, kad su godine prošle, kad bih je se prisetio, sećao sam se jasno samo ove slike, kako ona zatvara kapiju pa umotavši se bolje u sivi pled, stoji prekrštenih ruku gledajući u leskovu šumu u podnožju brda dok joj kosa leluja oko lica nošena vetrom.
– Slušaj – rekla je – tamo ima nekog, čini mi se da neko stoji među drvećem i posmatra nas.
Ja nisam video nikog niti sam čuo išta osim vetra. Vetar je duvao jače u podnožju brda, snažnije nego oko naše kuće i voćnjaka koji ju je štitio sa svih strana. Topli vetar kasnog leta često je skitao kroz šume koje su se prostirale oko našeg brda.
– Miriše na kišu – rekao sam i zadrhtao od iznenadne studi pomislivši na jesen koja se bliži i na jesenje vetrove koji su daleko suroviji i hladniji od letnjih. – Plašim se. Bojim se više nego kad je bio rat – rekla je Ana. Nisam joj odgovorio ništa. Sunce se povlačilo za planinu i kao i svake večeri zastalo bi nad brdom i nad našim imanjem kao neka velika ptica nad svojim gnezdom. Bojilo je Aninu kosu u zlatno. Ona je i dalje gledala u leskovu šumu i učinilo mi se kao da se smeši nekome koga samo ona vidi. Ušao sam u kuću. Nikad sumrak nije tako teskoban kao u kasno leto u pustoj kući. Svaka je kuća pusta u kojoj nema više dečijeg smeha. Zapahnuli su me sivi goli zidovi svojom hladnoćom. Na njima nema odavno nikakvih ukrasa, sklonila ih je
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 89