je napolje. U zadimljenoj prostoriji iza ogledala sačekao ju je stari upravnik. Gledao je kako čuvari odvode Božovića iz sobe za saslušavanje, sada već potpuno mirnog.
Ponudio joj je cigaretu po običaju, a onda je pogledao kratko ispod tih gustih, smrknutih obrva.
„ Doktorice, možda je vreme da okončate sa ovim vašim posetama. Ništa dobro nisu donele ni vama ni njemu.“ Okrenuo se da pođe ali ga ona uhvati za ruku.
„ Kada je prvi put tražio da me vidi vi ste me pozvali, zašto?“ upita, i dalje ga čvrsto držeći za podlakticu. Starac je ćutao, i kada mu ona pusti ruku izvadi cigarete pa zapali jednu. „ Rekao je da vas zna, i da imate veze sa slučajem.“ „ I vi ste mu poverovali?“ „ Jesam.“ Reče on bez oklevanja. „ Zašto?“ Starac joj pokaza na jednu fasciklu koja je stajala na stolu svaki put kada bi ona dolazila u tu prostoriju. Ona je otvori i ugleda transkript razgovora upravnika i zatvorenika Božovića. Upravnik: „ Tvrdiš da poznaješ doktoricu Sunić?“ Božović: „ Da, tako je.“ Upravnik: „ Kada ste je upoznali?“ Božović: „ Bili smo deca, desetak godina.“ Upravnik: „ Zašto želiš da je vidiš?“ Božović: „ Povezana je sa mojim slučajem.“ Upravnik: „ Na koji način?“ Božović: „ Ona je ubila moju suprugu.“ Upravnik: „ Doktorica Sunić?“ Božović: „ Da.“ Upravnik: „ Šta je bio motiv doktorice Sunić za takav zločin?“ Božović: „ Osveta.“ Upravnik: „ Osveta?“ Božović: „ Smatra me odgovornim za smrt njene sestre, bliznakinje.“
Suzana je osećala kako je noge izdaju, morala je sesti. Pogledala je upravnika koji ju je posmatrao brižno, gotovo očinski.
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 50