čivo od tvoje mašte. Jaši na istok, jaši na zapad, jaši na sever, jaši na jug – svugde ćeš zateći samo beskrajnu reku obavijenu maglom na kojoj se ne nazire druga obala. Tu reku više nikada nećeš preći. Ostaćeš večno ovde. Na ovom svetom mestu u kome vreme ne prolazi.
– Kakvo ostrvo?! Kada smo dolazili ovde prešli smo skelama tek jednu veću reku, konjima pregazili nekoliko manjih i ko zna koliko potočića. Uglavnom smo jahali kroz stepu gde su nas saletale iste te horde o kojima pričaš da su još davno posekle tebe i tvoje monahe. Znaš šta ja mislim o svemu tome?! Ti si potpuno lud!
– Odspavaj hrišćanine. Sutra izađi iz manastira, uverićeš se i sam u ono o čemu sam ti noćas pričao.
***
Sutradan je Dimitrij izjahao sa Prokopijem, Jurijem i Aleksejem na livadu izvan manastirskih zidova. Imali su šta da vide: Boja trave nije bila prirodno zelena, nijanse su se prelivale od jarko zelene preko žute do jarko plave. Cveće je bilo neobičnih boja i još neobičnijeg mirisa. Sve je bilo izuzetno intenzivno. Zvukovi koje su stvarale ptice bili su kristalno jasni. Sunce je zagasito crvenkastim sjajem prosijavalo kroz oblake. U daljini, breg sa kojeg su se spustili do manastira bio je sav od kristala raznolikih boja. Poteraše konje na breg, ali konji su se klizali po kristalu i nisu mogli nikako da se uz breg popnu. Pođoše peške na breg, ali i oni sami se počeše poklizavati po glatkom kristalu jarkih raznolikih boja. U momentu, nebo prestade biti plavo i postade svo u nekim čudnim nijansama crveno-narandžaste boje. To je trajalo nekih desetak minuta nakon čega se boja neba vratila u prvobitnu, svetlo-plavu boju.
Krenuše na jug. Dimitrij htede da se uveri u monahovu sumanutu priču. Nakon pola sata jahanja stigoše na obalu. Baš kao što je monah rekao; beskrajna reka koju je u daljini obavijala magla, iako je bilo rano leto. Dimitrij upitno pogleda svoje pratioce koji su ćutali. Zatim skide šlem, zahvati u njega vode, otpi koji gutljaj pa ga vrati na glavu. Voda se razlivala po njegovoj svetloj kosi i bledom, začuđenom licu.
– Našao sam je. Ovo je Šambala – reče Dimitrij ravnim glasom, ni veselo ni tužno.
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 35