Stigavši do njega Dimitrij teškom gvozdenom alkom zakuca na manastirsku kapiju. Otvoriše im monasi obrijanih glava u odeći boje šafrana. – Ko ste? Iz koje zemlje dolazite? – Iz Rusije. Iz Velikog Novgoroda. – Hrišćani dakle? – Da, naravno. Jel to neki problem? – Ne, naravno da nije. Ovde je dobrodošao svako ko dolazi u miru. Uđite vitezovi. Spremićemo vam postelje i napojiti konje. Pobrinućemo se za vašeg ranjenog druga. Večeraćete s nama.
***
Posle večere, jedan stariji monah pozva Dimitrija da prošetaju manastirskom baštom. Dimitrije mu reče da je pošao u potragu za mističnom zemljom izobilja – Šambalom. Monah se nasmeja iz sveg glasa. – Ratniče, kroz čiju si zemlju upravo prošao? – Kroz zemlju Tatara. Ne razumem zašto me to pitaš? – A koja vera vlada u zemlji Tatara. – Islam, naravno. – Ha, ha, ha. Naravno. – Ne razumem duhovniče, čemu smeh? – Ovaj hram su pre šest stotina godina razorili nomadi šireći sabljom veru svoga proroka. Tada su poklali sve njegove monahe. Odnosno nas, koje ovde vidiš. Bilo je to u devetom veku od rođenja vašeg raspetog boga, Isusa Hrista. Sada je, ako se ne varam, 15. vek po vašem računanju vremena. Šta misliš, odkuda ovde ovaj usamljeni manastir? Šta misliš, odkuda ovde mi – davno pobijeni Budini sledbenici? Dimitrij na tren preblede. Zatim skupi tek toliko snage da kaže: – Ne znam. Ne shvatam uopšte o čemu pričaš. – Viteže, ovo je Šambala. Ti i tvoji ljudi već ste u njoj. Izaći ćeš iz ovog manastira, osvrnućeš se oko sebe, videćeš što nikad do sad video nisi. Krenućeš dalje, poželećeš možda da se vratiš kući, u Veliki Novgorod. Međutim, kući se više ne možeš vratiti. Ovo je veliko rečno ostrvo. Ne pitaj za njegove dimenzije, one su sasvim proizvoljne. Zavise isklju-
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 34