„ Je l’ si vid’ o ti danas ova čuda? Bogte, čitava familija ti je danas bila … Samo, nije mi jasno zašto svi samo ćute? Pit’ o sam nešto Lazara, ali oni su svi samo u tebe gledali … Nas ostale kô da nisu ni videli … Nego, šta ti to tamo zijaš?“ Laki se nečeg doseti, pa upita Mihajla: „ Kameni, vidiš li onog mladića u crnoj kožnoj jakni, onog što sad odlazi sa groblja, eno ga, sad se okrenuo i maše?“ Mihajlo je gledao u pokazanom pravcu, ali nije video nikog. Pa reče:
„ Svakojakih sam danas vid’ o, al’ u kožnoj jakni nije bio niko, ako ne računaš ovog zadnjeg što si sa njim prič’ o, ali on je bio u belom, i otiš’ o je tamo nazad, preko groblja, prema kestenju … Ali, ne bi’ se začudio, ako ti kažeš da je bio, onda je možda stvarno i bio! Ti si uvek vid’ o dalje od drugih!“
Laki mu se samo nasmejao.
EPILOG
Dok se vozio žutim golf kabrioletom prema Beogradu, zazvonio je mobilni telefon. Ivan je sa druge strane vrištao od sreće. „ Laki, Mile se probudio iz kome! Danas popodne!“ „ Znam,“ rekao je zagonentno Laki, smešeći se, „ pričao sam sa njim!“ Dva sata kasnije, parkirao je auto ispred Urgentnog centra. Medicinska sestra mu je dozvolila da na kratko uđe u Milovu sobu.
Mile je ležao zatvorenih očiju. Zamršena kosa mu je neuredno padala na bledo čelo. Usta su mu bila poluotvorena, otkrivajući razmaknute ravne sekutiće. Laki se u sebi nasmejao, setivši se kako je Mile govorio za sebe da ima zube kao raspored časova. Bio je priključen na infuziju i aparate koji su pratili pritisak i otkucaje srca. Laki je seo na stolicu pored kreveta. „ Biće sad sve dobro, Mishelin,“ rekao je tiho. Mile je teško otvorio oči. Video je Lakija i nasmešio mu se. „ Lakiša, mislim da sam te sanjao … Sanjao sam mnogo ljudi, i neku ženu u belom, ali se ne sećam svega … Ali, tebe se sećam …“
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 222