Tu se uklještilo nekoliko debelih greda, koje su verovatno tamo pale sa krova podruma. „ Osvetli ovde,“ rekao mu je Laki, pokazujući na grede. Mihajlo je osvetlio i tad su obojica videli! Kroz grede su virile pukotine, a iza njih prazan prostor! „ Vidiš, stepenište na ovom mestu silazi udesno. Grede su zatvorile prolaz šutu, i on se nije odronio do dna stepeništa, samo do ovog zida pravo,“ pokazivao je Laki Mihajlu, smejući se. „ Treba samo da izvučemo ove isprepletene grede i moći ćemo sići dole!“
Da oslobode prvu gredu trebalo im je dobrih pola sata. Izvukli su je iza sebe, na stepenište. Naredne dve su izvukli brže i deo šuta sručio se na nastavak stepeništa. Konačno, imali su dovoljno širok prolaz da se provuku dalje! Tajna kuće Alekse Lakića, skrivena više od sto godina, bila je na pedesetak koraka, koliko je još trebalo da siđu niz stepenište, od konačnog otkrivanja!
„ Je l’ sam prič’ o ja za vrata pakla?!“ reče Mihajlo Lakiju, gledajući u metalna vrata, koja im se nađoše na putu.
Laki je, u svetlosti Mihajlove baterijske lampe, ugledao jedan četvrtasti prašnjavi fenjer, koji je visio na zidu. Dohvatio ga je, obrisao o majicu i upalio je Zippo upaljačem fitilj. Svetlost fenjera zaigra po zidovima, rasipajući svetlost na sve četiri strane.
Šarke su zacvilele kad su se obojica svom težinom naslonili na vrata i ona se otvoriše.
„ Bogte, ovde je kô na hipodromu, sam’ konji fale“, iznenadi se Mihajlo, šarajući lampom po praznom prostoru ispred njih. „ Mada, bojim se da će i konja biti, bar nji’ ovi’ kosturova!“
„ Izgleda kao prirodna pećina u brdu, samo je neko pod popločao opekama. Ovde se verovatno skladištila krijumčarena roba u tursko vreme!“, rekao je Laki. Odjek njihovih glasova vratio im se iz pomrčine i oni zadrhtaše! Pošli su polako napred, prateći linije poda. „ Kako si saznao za ovu pećinu?“ pitao je sad Mihajlo. „ Sanjao sam je“, odgovori mu Laki.
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 213