da je pećina ispod brda bila duga preko sto metara, morali su otkopati još dvadesetak metara do dna!
Seli su umorni na vrh stepeništa, u leđa im je udarala svetlost reflektora i rupa pred njima je, zbog njihovih senki, izgledala još zlokobnija i neosvojivija.
Zapalili su po cigaru. Pušili su ćuteći, i gledajući niz stepenice u pomrčinu.
„ Aleksa, zajebano po noći vaditi ovaj šut, jebeno taman kô da vadiš šišarke iz guzice. Da se manemo ovoga za noćas, a sutra da nađem pomoć, da ondak kopamo dublje?“ pitao je Mihajlo, dok je pušio cigaru. Laki ga nije čuo. Gledao je ukočenim pogledom u dno stepeništa. Nešto se tamo čulo. Nekakvo pucketanje. A onda je video svetlost fenjera. Prema njemu, iskočivši sa desne strane, kao da se provukao kroz nekakvu pukotinu u zidu stepeništa, prilazio je onaj petnaestogodišnji dečak, penjući se stepenicima.
Stao je ispred njih, još uvek u ruci držeći fenjer. Svetlost ih je obasjala svu trojicu, činilo se nadjačala i reflektor sa traktora! Laki je pogledao Mihajla, ovaj je pušio i gledao u njega, izgledalo je da dečaka ne primećuje. Vratio je pogled na dečaka. On je stavio prst na usta, utišavajući ga, a onda prošaptao: „ Na kraju si tunela. Nemoj sad odustati. Tamo dole je spasenje. Nije sad daleko, nadomak ti je ruke! Samo požuri, dok se Ona nije vratila! Kopaj! Kopaj!“ Onda je nestao, sve sa fenjerom, kao da je ispario!
Mihajlo je gledao u njega, kao da je nešto pitao i čeka odgovor.
Rekao mu je samo: „ Blizu smo, Kameni! Blizu smo, stari moj!“ Skočio je i strčao dole. Mihajlo je polako ustao, bacio opušak iza sebe i više sebi, nego
Lakiju, rekao: „ Naravno da smo blizu, skoro k’ o da sedimo na vrećama kostiju!
Još koji metar i lično će Lucifer vrata da nam otvori …“ „ Donesi mi baterijsku lampu!“, vikao je Laki odozdo. Kad je Mihajlo sišao dole sa lampom, video je Lakija da oslobađa od kamenja deo zida sa desne strane. Bacao je kamenje sebi iza leđa.
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 212