„ Zukiću, sedaj u auto i idi što brže možeš u Beograd! Čim dobiješ signal, zovi koga god se setiš, ako možeš da dobiješ boga, i njega zovi, neka ko god može spreči Magdalenu da se približi bolnici! Ivane, ostavi knjigu na stolu pa idi i ti, povezite i Orhana! Brzo!“ izdavao je Laki instrukcije. A onda se obratio Mihajlu: „ Kameni, sad su u pitanju sati i minuti, idi odmah do Luke Jevremovića, neka ide i Ilija, objasnite mu šta se od njega očekuje, on jeste skeptik, ali neće odbiti da odsluži službu za duše Magdalene i njenog brata, a ja počinjem odmah da tražim ulaz u podrum, neće me ni kiša sprečiti! Čim se vratiš, ti mi se pridruži!“
Nekoliko minuta kasnije, u srednjoj sobi Aleksine kuće ostala je samo duša Lenke Lakić. Preletela je par puta preko sobe, pomilovala stolicu na kojoj je, do malopre, sedeo Laki, a onda i ona otišla …
18.
Magdalena se probudila u nepoznatoj sobi i pogledala na displej mobilnog telefona. Jedan sat popodne.
Najednom joj se vrati sinoćna priča o sopstvenoj porodici, koju je ispričao čovek koga je prvi put u životu videla. Poznavao je sve: njenu sestru, majku, baku... Užasna priča zbog koje nije mogla satima zaspati, ovde, u kući Milovog kolege! I sinoćna depresija se vrati, u momentu, kao bumerang! Sledećih par sati provela je u mračnom raspoloženju. Njen čuvar, Draško Zukić, bio je negde otišao, ali mu je supruga bila vrlo ljubazna. Ručali su sa decom, Zukićev sin Lazar joj je pokazivao svoje crteže i pokazivao joj je na kompjuteru igricu u kojoj pucaš na svemirske kokoške, a one te gađaju smrtonosnim jajima.
Bilo je prošlo već pet sati, Zukić se nije vraćao. Kad je saopštila želju da malo izađe, da provetri misli, žena nije u tome videla ništa loše i ohrabrila ju je. Nije ni slutila da je Magdalena u njihovoj kući neka vrsta zarobljenika!
U početku je besciljno lutala ulicama nekog beogradskog predgrađa, ulica levo, ulica desno, više puta i na kraju je zaključila da više ne ume da se vrati!
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 207