„ Duša Lazara Lakića pozdravlja sina Aleksu i kaže da je srećan što može da pomogne … Kaže da su to slova početnih imena tvojih predaka, stradalih od obličja Magdalene Simonović … Kaže da niz treba nastaviti, hronološki, početnim slovima imena osoba koje su nadalje bile žrtve demonske žene … Kaže i da mu je brat Marko oprostio zlo koje mu je učinio, a moli Aleksu za njegov oproštaj!“ Laki stade brisati suzne oči rukom, jedva progovorivši: „ Oče, opraštam ti …“ Nekoliko trenutaka je proteklo dok se Laki nije sabrao, a onda upita vidovnjaka: „ Je li još tu?“ „ Nije. Otišao je“, kratko odgovori Orhan. A zatim ponovo spusti glavu … Svi su ćutali, zaokupljeni svojim mislima, dok tišinu ne prekide
Mihajlo:
„ Šteta što nije ovde bio moj Ilija, on bi sigurno pit’ o Lazara da li zna, možebiti, gde baba Velebita sakri one dukate što ih dobi u miraz, celu kuću prevrnusmo kad se upokoji, a zlato ne nađosmo!“
Smeh je najbolji lek, pa svi prisutni, osim Orhana, prasnuše u smeh!
Laki je znao za još jedan lek, te ustade, dohvati iz kredenca satljik sa rakijom i svim prisutnim natoči po čašicu, osim Orhanu, koji je, izgleda, zaspao. Za svaki slučaj postavi i pred njega jednu praznu. Ivan je prelistavao knjižurinu i zaustavivši se, reče: „ Ima nastavak priče Vukadina Lukovića, ali mnogo godina kasnije, tekst je baš dugačak. Opisuje prijateljstvo sa Aleksom Lakićem od detinjstva, kaže da je bio jedan od retkih ljudi koji je Aleksu video u dušu, hvali njegove vrline, iako su svi drugi nalazili samo mane i izražava nevericu da je on nekoga ubio … Kaže da ga je srce zabolelo kad je čuo da mu se prijatelj obesio u duševnoj bolnici, a još više, kad je godinu dana kasnije prolazio pored zgarišta njegove kuće … Ovde kaže …“, i Ivan sad poče da čita iz knjige, umesto da prepričava: „ Kažu da je Aranđela Lakića navelo da zapali kuću stid što je postao otac ubice, samoubice i duševnog bolesnika, ali, od oca sam čuo i drugačiju piču. On reče da su se, u srcu Lakića kuće, pomešala dva sveta,
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 204