Aleksandra Filipović
GOSPODIN M.
Gospodin M. je odlučio da umre. Misao o smrti mu se prikrala podmuklo, iznenada. Ošinula ga je silno, kao korbač kada seče suvi zimski vazduh. Nikada ranije nije pomišljao na smrt, ali od ovog trenutka za njega nije postojala nijedna druga mogućnost. Morao je umreti.
Kroz umrljani kuhinjski prozor on je gotovo omađijano zurio u sivu pticu čije se perje kao staklo posuto srebrom caklilo na škrtom suncu zimskog jutra. Ptica je stajala na vrhu ulazne dvorišne kapije izrađene od crnog kovanog gvožđa. Kapija je bila ukrašena ornamentima u vidu kopalja. Četiri metalna lava, po jedan u svakom uglu kapije, propinjala su se ponosito i slala svoju riku u beskraj. Gospodin M. nije čuo kako se lavlji urlik odbija o, nataloženim vremenom prekrivene, zidove jednog drugog, njegovom oku nevidljivog, prostora. Belo inje okovalo je vlati trave u dvorištu. Izmaglica je kao zmija vijugala kamenom stazom što je kroz omanje dvorište vodila do ulaznih vrata starinske trospratne zgrade u centru Beograda. Beli kovitlaci klizali su preko čvornovate kore stoletnog oraha i gutali mrtvo cveće u dvorištu. Gospodin M. je gledao u pticu kao kroz koprenu. Ipak, bio je uveren da gleda u sokola. Sivi soko, kao drevni simbol slobode čvrsto je stajao u varljivoj magli. Košava je besnela svuda, osim u dvorištu oko sokola. Beličasti nanos je oko njega mirovao netaknut naletima vetra.
Iz gotovo omađijane zagledanosti, gospodina M. je prenuo zvuk grebanja koščatih kandži oraha po hrapavoj fasadi zgrade. Od tog zvuka, koža na vratu mu se ježila. Zgrada je bila zelenkastosiva od izduvnih gasova stotine autmobila koji su danonoćno jurili ulicom pred kapijom. Leti je malo kružno dvorište oko zgrade bilo ispunjeno plavim miloduhom, crvenim ružama i kadificama, a uz ogradu su rasli orlovi nokti, stvarajući neprobojni zid od sočnog lišća i sitnih žutih
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 17