Rekla sam da sam ga i ja čula. – Spavaj – rekao mi je tetak – ima još dugo do jutra. Seo je na Aninu postelju. Nisam mogla da spavam i posmatrala sam ih. U pola tri on je ustao, upalio svetlo i isključio stonu lampu koja je gorela u ćošku, okrenuo se ka meni i rekao da idem po tetku i moju majku. Gledala sam kako je uzeo sveću iz ladice, stavio je u beli čirak, pa ju je upalio. Ana je umrla u pola tri i sat je u tom trenutku stao zauvek. Negde u daljini je zavijao pas. Nečiji koraci su hitali kroz hodnik i glasovi su se mešali kao šare u kaleidoskopu. Svet je počeo dolaziti...
Godinama kasnije saznala sam da moja mati i tetak ništa nisu znali, ni da je ona bila trudna, niti da je imala pobačaj, niti da je njoj loše zbog toga. Tetak je mislio da se ona prehladila i da ima upalu pluća. To mu je kazala rođaka koja je sve znala, istu priču su mi ponovile kasnije i neke zle duše.
Da li je Anina majka znala istinu ili nije, zašto ništa nije preduzela da svoje dete odvede u bolnicu i ko je bio te noći u Aninoj sobi nikada nisam saznala.
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 116