talonama, krije se od očiju, i zato je mnogo zla, ljudi su napeti,
jer ne vide, i jer im se ne dopušta da vide. Plesali su, i odvažio
sam se da uzmem od konobara čašu pića, za koje mi je on rekao da je burbon, vrlo star i dobar. Kako se zove orkestar?,
pitao sam ga. Ah, gospodine! Ta, to su čuveni... Rekao mi je
njihovo ime, i zbilja ono zvuči lepo, no, meni je to prilično
prepotentno, te ću ga prećutati.
U zanosu plesa, valjda, prišla mi je žena. Bio je to pokret u
crnom, okret, izvijene ruke, zabačen vrat i, ono, čemu imena
nema, a što žene rade očima, kada popiju, pa bi da se ljube, ili,
kada popiju, pa bi da ti opale šamar. Reče mi – da li ste vi iz našeg grada? Rekoh joj, ne, gospođice, gradovi me se ništa ne tiču.
Čudno, kaže ona, ukrcali ste se na pristaništu, pre mene. Aha!,
pomislio sam, tu smo, dakle. Tamo sam se ukrcao, znači, na pristaništu na kojem je i ona. Hoćete da plešete, okretala se, i okreArgus Books Online Magazine # 15
80