U početku sam ispitivao brod, šetao sam od pramca do krme,
malo se naginjao preko ruba i gledao u bezdan, pozdravljao sam
učtivo sve oko sebe, odbijao piće koje su brojni kelneri raznosili
po palubama (žene su mnogo pile), i pokušavao da razjasnim
izvesne misterije oko svog položaja. Da li sam bežao? Od čega?
Od koga? Da li sam tragao za nečim ili nekim? Dokle ide povređeni ponos, može li uvređeni čovek da izgubi svaki dodir sa
realnošću u toj meri da izgubi – samog sebe? Da se izgubi i prostorno, kao što sam se, očigledno, izgubio ja, ali i da izgubi i deo
svoje unutrašnjosti, u opštoj, jedinoj spoljašnjosti, te da mu njegova unutrašnjost, nazovimo je naivno dušom, liči na neku
javnu, svima dostupnu svojinu, koja može da se pazari, ili, pored
koje se može prolaziti kao pored turskoga groblja. Duša? Ma,
hajte, molim vas...
Sumnja, rasla je u meni. Ubrzo, počeli su da sviraju, bilo ih
je četvoro, mršavi, izduženi, bledi čovek, Nosferatu lično, koji
se smejao iza svog kontrabasa, debeli violinista velikih ušiju i
masne kose, pomalo izdvojen, očiti solista i zanesenjak, zatim
saksofonista, čovek nedefinisan, to, zaboga, možda nije ni bio
čovek, ličio mi je na neku masu, grudvu nečega, okruglo je to
bilo, ali sa saksofonom vešto, u prstima njegovima ležala mu je
moć, i, četvrti, poslednji, čovek za klavirom, o, kakva je to frizura! Dlaka uz dlaku, razdeljak, video sam sličnu glavu u jednom
filmu, poznat glumac zaista, no, nepamtljivog imena.
Dakle, počeli su da sviraju, bio je to neki džez, ali mornarički, meni nerazumljiva sorta, ne mogu reći da sam uživao, a
niti sam naročito napredovao u ispitivanju i upoznavanju
broda, naime, početak muzike je označio i vrisku, a onda su
počeli da plešu, naročito one žene što su mnogo pile, te sam
se morao držati po strani. Nisam ljubitelj plesa, ali volim pokrete, naročito žena koje imaju lepe noge, i gole, jer malo je
danas sukanja na ulicama, sve je to skriveno u nekakvim panArgus Books Online Magazine # 15
79