planovi ne uključuju – bar ne zvanično – prisustvo muškarca u
mom životu je istovremeno vrlo praktičan i donekle čak i zabavan aspekt cele priče.
No šta ako na mesto mog muža onda dođe neko još gori?
Naravno da je tu mogućnost trebalo eliminisati.
Prvog čoveka Rimske kneževine, takozvanog Princa od
Rima, bira dvanaest ’poslanika’ ili, da to nazovem pravim imenom, dvanaest vlastoljubivih idiota koji su, kao i moj muž –
mada formalno ’izabrani’ od strane muške populacije teritorija
koje – poput nekadašnjih zločinačkih udruženja – kontrolišu, a
koje, mada nemaju nikakve veze sa crkvom, nazivaju subdijecezama – sebi kupili stolice u Palazzo Montecitorio, novcem ili
manipulacijama. I ne, nisu to ostaci nekakvog demokratskog
izbornog procesa, mada se oni pretvaraju da je tako. Sve to nema
mnogo veze sa demokratijom. Bez obzira na formalno postojanje sudova i policije, ’Sveto tuce’ ima, suštinski, apsolutnu vlast,
a sam postupak izbora je donekle svedena procedura za izbor
nekadašnjeg pape. Moj muž računa na pažljivo distribuirane
’argumente’, što u vidu pretnji, što u vidu obećanja. No ja i Klub
imaćemo jače ’argumente’ – konačno, na njihovom prikupljanju
radile smo dugo i strpljivo – koji će blagovremeno stići na adrese
deset poslanika.
Postoji u spoju muškarca i vlasti komponenta koju civilizacija ni u jednoj fazi razvoja ljudskog društva nije uspela da prevaziđe, atavizam zaostao od životinjskog pretka: većina njih ima
nagon da, pre ili kasnije, postane vođa čopora.
Zato je ključ našeg plana jedanaesti poslanik, koji, već zagazio u osmu deceniju, zna da je njegova šansa da u trci pobedi
mlađe vukove nepovratno prošla. On će pobediti, bez obzira na
to što ima najslabije zube u čoporu. A jednom kada postane
Princ od Rima, predložiće, u znak zahvalnosti, izvesne reforme
postojećeg ’društvenog ugovora’. I zar ovo ne objašnjava sasvim
Argus Books Online Magazine # 15
22