Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #14 | Page 84

„Ma, jeb'o i' rat, javlja se Mita koji je dotle ćuteći pušio i pijuckao rakiju. „K'o da nisu mogli da se dogovoru da bude kako i jedni i drugi oćedu.“ „Kako, bre, da bude kako oćedu i jedni i drugi? Da je to moglo, ne bi se ubijali, ne bi se zaratilo“, kaže Ratko. „Moglo je, moglo“, istrajava Mita. „Šta su 'teli četnici? Kralja i otadžbinu. A šta partizani? Zemlja seljacima, a fabrike radnicima. Pa je l' to nije moglo u istoj državi? E, al' Srbi n' umedu da se dogovoru. Čim sednu za isti astal oni se posvađadu. Pa i Draga i Radomir, zašta se biju? Zbog ženske? Ima ona za obojicu, šta ima da se bijete?“ „Ne znaš ti stric zašto se mi bijemo, ne bijemo se zbog nje. Drugo je nešto u pitanju.“ „Šta god da je, pametni ljudi sednu, pa se dogovoru. Svađa i boj su za budale.“ Draga Serdar zamišljeno gleda u Mitu Giletovog, u njegovo široko čelo prošarano ljubičastim žilicama, njegova tanka usta ispod sedih brkova koji izgledaju, onako zasukani i ufitiljeni kao ovnujski rogovi. Nos mu je još uvek normalan, iako bi se očekivalo da, zbog rakije, bude kao i u Žike, crven. „Ni ja ne volim tuču, stric“, kaže. „To ti izgužva odeću i nagrdi lice, ne mogu posle danima da se dovedem u red. „Pa što se, onda tučeš?“, uleće Ratko. „Znaš kako kaže Ero s onoga svijeta: Pustio bih ja njega, ali neće on mene. Nekad ne možeš izbeći tuču.“ Ovo Draga izgovara crnogorskim govorom kao pravi serdar. „Ma, zadužio si ti njega, ne bi te on napadao da nisi, nije Radomir takav, nije se tuk'o ni dok je bio dete.“ „E, ne znam kakav je bio kao dete, al' mene neće da se okane.“ „Pa izvini mu se ako si kriv“, kaže Mita. „Ja da se izvinim jednom tutiskom Argus Books Online Magazine #14 golji!“ skače Serdar. „E, to neće da doživi.“ „Pa ti onda trpi, ili beži“, opet ujeda Ratko. „Neće više Serdar da trpi, a neću, bogami ni da bežim. Nisam se sklanjao ni boljima, pa neću ni njemu. Samo nek mi stane na put, videće šta ga čeka.“ Utom se začuje potmula grmljavina sa zapada. Mita skoči na noge. „Ljudi, kiša će, odoh ja kući“, kaže, potegne još malo rakije, pruži flašu Ratku, pa ode prema Poljani. „'Ajmo unutra, sinovac“, kaže Ratko Serdaru, vidiš kako duva.” „Idem ja dol' da vidim koga ima“, kaže Serdar i odlazi naviše, očito nameravajući da se Iliskim sokakom spusti u centar sela gde se nalaze crkva, pošta, kafana i zadružni dom. Svi u Cerju su govorili kad pođu u centar 'Idem dol''. Dol' su se okupljali ljudi iz celog sela kad uveče završe poslove. Tu su se dogovarali o sutrašnjim zajedničkim poslovima i ugovarali svoje privatne. Ako bi im zatrebao bravar, kolar, kovač ili neki drugi zanatlija, najverovatnije je bilo da će ga tu naći. Stara Mikina kafana, koja je bila smeštena u konfiskovanoj Marinkovoj štali, više ne postoji, jer je srušena, a na njenom mestu je nikla moderna samoposluga. Preko puta nje sa građen je Lovački dom u kome se nalazi kaferestoran „Lovac“, uredna i čista kafana, svetla i prozračna sa zavesama na prozorima, za razliku od stare sa uvek crnim, olajisanim daščanim podom i jednim jedinim prozorom u dnu dugačke dvorane. „Lovac“ je imao i osvetljenu terasu sa stolovima prekrivenim šarenim stolnjacima. Serdar se nije zadržao na terasi gde je sedelo samo nekoliko 84