„Ma, jeb'o i' rat, javlja se Mita koji je
dotle ćuteći pušio i pijuckao rakiju. „K'o
da nisu mogli da se dogovoru da bude
kako i jedni i drugi oćedu.“
„Kako, bre, da bude kako oćedu i jedni
i drugi? Da je to moglo, ne bi se ubijali, ne
bi se zaratilo“, kaže Ratko.
„Moglo je, moglo“, istrajava Mita. „Šta
su 'teli četnici? Kralja i otadžbinu. A šta
partizani? Zemlja seljacima, a fabrike
radnicima. Pa je l' to nije moglo u istoj
državi? E, al' Srbi n' umedu da se
dogovoru. Čim sednu za isti astal oni se
posvađadu. Pa i Draga i Radomir, zašta se
biju? Zbog ženske? Ima ona za obojicu,
šta ima da se bijete?“
„Ne znaš ti stric zašto se mi bijemo, ne
bijemo se zbog nje. Drugo je nešto u
pitanju.“
„Šta god da je, pametni ljudi sednu, pa
se dogovoru. Svađa i boj su za budale.“
Draga Serdar zamišljeno gleda u Mitu
Giletovog, u njegovo široko čelo
prošarano ljubičastim žilicama, njegova
tanka usta ispod sedih brkova koji
izgledaju, onako zasukani i ufitiljeni kao
ovnujski rogovi. Nos mu je još uvek
normalan, iako bi se očekivalo da, zbog
rakije, bude kao i u Žike, crven.
„Ni ja ne volim tuču, stric“, kaže. „To ti
izgužva odeću i nagrdi lice, ne mogu
posle danima da se dovedem u red.
„Pa što se, onda tučeš?“, uleće Ratko.
„Znaš kako kaže Ero s onoga svijeta:
Pustio bih ja njega, ali neće on mene.
Nekad ne možeš izbeći tuču.“
Ovo Draga izgovara crnogorskim
govorom kao pravi serdar.
„Ma, zadužio si ti njega, ne bi te on
napadao da nisi, nije Radomir takav, nije
se tuk'o ni dok je bio dete.“
„E, ne znam kakav je bio kao dete, al'
mene neće da se okane.“
„Pa izvini mu se ako si kriv“, kaže Mita.
„Ja da se izvinim jednom tutiskom
Argus Books Online Magazine #14
golji!“ skače Serdar. „E, to neće da
doživi.“
„Pa ti onda trpi, ili beži“, opet ujeda
Ratko.
„Neće više Serdar da trpi, a neću,
bogami ni da bežim. Nisam se sklanjao ni
boljima, pa neću ni njemu. Samo nek mi
stane na put, videće šta ga čeka.“
Utom se začuje potmula grmljavina sa
zapada.
Mita skoči na noge.
„Ljudi, kiša će, odoh ja kući“, kaže,
potegne još malo rakije, pruži flašu
Ratku, pa ode prema Poljani.
„'Ajmo unutra, sinovac“, kaže Ratko
Serdaru, vidiš kako duva.”
„Idem ja dol' da vidim koga ima“, kaže
Serdar i odlazi naviše, očito nameravajući
da se Iliskim sokakom spusti u centar sela
gde se nalaze crkva, pošta, kafana i
zadružni dom. Svi u Cerju su govorili kad
pođu u centar 'Idem dol''. Dol' su se
okupljali ljudi iz celog sela kad uveče
završe poslove. Tu su se dogovarali o
sutrašnjim zajedničkim poslovima i
ugovarali svoje privatne. Ako bi im
zatrebao bravar, kolar, kovač ili neki drugi
zanatlija, najverovatnije je bilo da će ga tu
naći.
Stara Mikina kafana, koja je bila
smeštena u konfiskovanoj Marinkovoj
štali, više ne postoji, jer je srušena, a na
njenom mestu je nikla moderna
samoposluga. Preko puta nje sa građen je
Lovački dom u kome se nalazi
kaferestoran „Lovac“, uredna i čista
kafana, svetla i prozračna sa zavesama na
prozorima, za razliku od stare sa uvek
crnim, olajisanim daščanim podom i
jednim jedinim prozorom u dnu dugačke
dvorane.
„Lovac“ je imao i osvetljenu terasu sa
stolovima
prekrivenim
šarenim
stolnjacima. Serdar se nije zadržao na
terasi gde je sedelo samo nekoliko
84