Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #14 | Page 80

Valjda zato i ja imam pravo da tražim to od vas. Vi ste nas učili kako se nalazi tema za priču, a vama je, eto, sama došla. Samo sedite i napišite. „Još je rano, Rendi, mora malo da se slegne. Čekaj makar dok prođe sahrana, da još nešto saznam, onda ću da napišem priču, obećavam. A sad, hajde još makar jedan koverat da završimo, pa da idemo na autobus.“ Glava 1. OČEVIDAC (Maj, 1997. godine) Kad je Raša, prizetko iz Aluge, počeo da pravi kuću u svom domu u Cerju, na imanju svoje mlade žene Dušice, hteo je da mu doksat bude okrenut u dvorište kako bi uvek mogao da vidi da li mu šljive i kajsije cvetaju ili zru, da li su mu svinje namirene i da li mu, možda, neko šnjuvara po avliji i odnosi venke šljiva, grožđa i krušaka sa čardaka. Ali, ne bude uvek onako kako želiš. Gazda kuće je bila njegova žena, masanka Dušica, i ona se usprotivila: „Okrećeš lice na leđa, ko je video da se naličje kuće okreće prema sokaku.“ A on je, pored ostalog, baš hteo da izbegne da mu njegovi Alužani, ljudi srdačni i veseli, ali dozlaboga nametljivi, zaviruju u kuću kad god prolaze sokakom na putu u Smederevo. Na Dušinu stranu je stao i majstor Dragan, koji je kuću zidao: „Neću da mi ljudi kažu da ne znam šta su leđa, a šta lice.“ I tako je ispalo po njihovom. Sada je Raša stojao na doksatu, ali ne da bi gledao na Sokak ili Raskrsnicu, već da bi osmotrio zapadno nebo i procenio kakvo će vreme biti noćas i sutra ujutru i tako planirao šta će sutra da radi. Na Argus Books Online Magazine #14 zapadu su se gomilali crni olujni oblaci i bridale munje praćene potmulom grmljavinom. Svi su izgledi da će kiša udariti još pre ponoći, a do jutra sigurno. Okrenuo se i ušao u kuću. Duša je trebila pasulj za sutra, možda će da okopavaju kukuruz. „Nema od kopanja ništa, kiša će, biće blata do kolena“, reče Raša. „Nego daj onu moju opakliju, moram noćas d' izlazim, znaš da Gara treba da se prasi.“ Gara je nazimica, miljenica njegove unuke Gage, koju je oprasila Slavonka, mangulica koju je kupio čak negde u Slavoniji, jer je čuo od ljudi da je meso mangulice mnogo zdravije nego od landrasa i jorkšira, rasa koje je pedesetih i ranih šezdesetih godina država nametnula seljacima kao rentabilne, 'da bi nam izmuzli pare za koncentrat', govorili su seljaci, a mangulica je jela samo žir, travu, šta nađe rijući, i kukuruz, ako ga ima. Kad se Slavonka oprasila, Gara nije mogla da uhvati sisu, pa je Gaga brinula o njoj i hranila je na cuclu. Sad i Gara treba da se prasi, takođe od vepra iz Slavonije, fala bogu da su prestala ratna dejstva. Gaga je išla zajedno sa Rašom da joj 'izabere momka' i bila je presrećna što će imati male gude. Međutim, Gagi nije bilo ni na kraj pameti da prisustvuje Garinom prašenju: Otišla je kod drugarice u Alugu, zaselak odakle je Raša potekao, a njemu je bilo drago što se Gaga druži sa rodbinom. Uostalom, Aluga nije daleko, svega šest kilometara autobusom koji prolaze na svaki sat. Na Raskrsnici stadoše kola, mercedes. Iz njih izađe visok čovek sa kicoškim brčićima i kicoški odeven i ode pravo na Stevinu malu kapiju. „Ovaj opet dođe, biće gužve“, oglasi se Duša. „Ako ga Radomir vidi, lepo će se 80