Valjda zato i ja imam pravo da tražim to
od vas. Vi ste nas učili kako se nalazi tema
za priču, a vama je, eto, sama došla.
Samo sedite i napišite.
„Još je rano, Rendi, mora malo da se
slegne. Čekaj makar dok prođe sahrana,
da još nešto saznam, onda ću da napišem
priču, obećavam. A sad, hajde još makar
jedan koverat da završimo, pa da idemo
na autobus.“
Glava 1.
OČEVIDAC
(Maj, 1997. godine)
Kad je Raša, prizetko iz Aluge, počeo
da pravi kuću u svom domu u Cerju, na
imanju svoje mlade žene Dušice, hteo je
da mu doksat bude okrenut u dvorište
kako bi uvek mogao da vidi da li mu šljive
i kajsije cvetaju ili zru, da li su mu svinje
namirene i da li mu, možda, neko
šnjuvara po avliji i odnosi venke šljiva,
grožđa i krušaka sa čardaka. Ali, ne bude
uvek onako kako želiš. Gazda kuće je bila
njegova žena, masanka Dušica, i ona se
usprotivila:
„Okrećeš lice na leđa, ko je video da se
naličje kuće okreće prema sokaku.“
A on je, pored ostalog, baš hteo da
izbegne da mu njegovi Alužani, ljudi
srdačni i veseli, ali dozlaboga nametljivi,
zaviruju u kuću kad god prolaze sokakom
na putu u Smederevo. Na Dušinu stranu
je stao i majstor Dragan, koji je kuću
zidao: „Neću da mi ljudi kažu da ne znam
šta su leđa, a šta lice.“ I tako je ispalo po
njihovom.
Sada je Raša stojao na doksatu, ali ne
da bi gledao na Sokak ili Raskrsnicu, već
da bi osmotrio zapadno nebo i procenio
kakvo će vreme biti noćas i sutra ujutru i
tako planirao šta će sutra da radi. Na
Argus Books Online Magazine #14
zapadu su se gomilali crni olujni oblaci i
bridale munje praćene potmulom
grmljavinom. Svi su izgledi da će kiša
udariti još pre ponoći, a do jutra sigurno.
Okrenuo se i ušao u kuću. Duša je
trebila pasulj za sutra, možda će da
okopavaju kukuruz.
„Nema od kopanja ništa, kiša će, biće
blata do kolena“, reče Raša.
„Nego daj onu moju opakliju, moram
noćas d' izlazim, znaš da Gara treba da se
prasi.“
Gara je nazimica, miljenica njegove
unuke Gage, koju je oprasila Slavonka,
mangulica koju je kupio čak negde u
Slavoniji, jer je čuo od ljudi da je meso
mangulice mnogo zdravije nego od
landrasa i jorkšira, rasa koje je pedesetih i
ranih
šezdesetih
godina
država
nametnula seljacima kao rentabilne, 'da
bi nam izmuzli pare za koncentrat',
govorili su seljaci, a mangulica je jela
samo žir, travu, šta nađe rijući, i kukuruz,
ako ga ima. Kad se Slavonka oprasila,
Gara nije mogla da uhvati sisu, pa je Gaga
brinula o njoj i hranila je na cuclu. Sad i
Gara treba da se prasi, takođe od vepra iz
Slavonije, fala bogu da su prestala ratna
dejstva. Gaga je išla zajedno sa Rašom da
joj 'izabere momka' i bila je presrećna što
će imati male gude. Međutim, Gagi nije
bilo ni na kraj pameti da prisustvuje
Garinom prašenju: Otišla je kod drugarice
u Alugu, zaselak odakle je Raša potekao,
a njemu je bilo drago što se Gaga druži sa
rodbinom. Uostalom, Aluga nije daleko,
svega šest kilometara autobusom koji
prolaze na svaki sat.
Na Raskrsnici stadoše kola, mercedes.
Iz njih izađe visok čovek sa kicoškim
brčićima i kicoški odeven i ode pravo na
Stevinu malu kapiju.
„Ovaj opet dođe, biće gužve“, oglasi
se Duša.
„Ako ga Radomir vidi, lepo će se
80