želiš?
„Rol viršlu, ako ima“, kaže.
„A, ako nema?“, pitam.
„Onda neki sendvič.“
Izlazim i polazim u pekaru, iako znam
da je veliki odmor tek prošao i da su sve
prodali. Iako zabrana postoji, ona se
obično ne poštuje, pa đaci mogu da izađu
uz dozvolu dežurnog nastavnika koji stoji
na stepenicama i čeka ih da se vrate iz
pekare koja je odmah preko puta.
„Nemamo više ništa od peciva“, kaže
pekarka.
Zato odlazim u samoposlugu. Tamo
radi jedna moja snaha iz Cerja, Biljana,
udata za mog daljeg rođaka.
Ona me dočekuje tužnim osmehom.
„Učo, šta ti je onaj Radomir sa
Poljane?“, pita me.
„Brat od strica“, odgovaram. „Što
pitaš?“
„Poginuo noćas na Raskrsnici, ubio ga
Draga Serdar iz Bitinca“.
Iako sam zgranut, nisam iznenađen jer
sam zimus razgovarao sa Radomirom dok
smo redili svinju kod moga oca i on mi je
tada pričao o svom sukobu sa njim. Znao
sam da to ne može na dobro da izađe.
Kupim sendvič i vratim se u školu. U
biblioteci zateknem koleginicu Slobodu,
moju tetku koja je od mene starija samo
tri godine i zajedno smo odrasli. Ne znam
kakav mi je bio izraz lica, ali me ona upita:
„Slobodane, šta ti je?“
„Ubijen Radomir“, odvalim bez
upozorenja kao da će mi biti lakše ako to
s nekim podelim i – odmah osetim
olakšanje.
„Naš Radomir!?“, uzvikuje Sloboda
zaprepašćeno.
„Da“, potvrđujem. „Ubio ga Draga
Serdar.“
„Kuku, crna Mara, šta napravi, da se
ljudi poubijaju!“, zavapi Sloboda.
Koja sad Mara, mislim, kakve veze ona
Argus Books Online Magazine #14
ima s tim.
„Koja Mara?“, pitam.
„Pa, Mara Stevina. Znaš da je Draga s
njom u vezi?“
„Znam“, kažem, „al' kakve veze
Radomir ima s tim?
„Kako kakve? Pa znaš da su se ona i
Radomir voleli kad su bili mladi? Igrali su
zajedno“, objašnjava Sloboda.
„Ej, bre, Sloboda!“ uzvikujem. „Pa to
je bilo pre trideset godina! Zašto bi ga
Draga sad zbog toga ubio?“
„Pa, ne znaš ti kakvih ljudi ima. Ko zna
šta je njemu u glavi. Je l' znaš ti njega?
Jesi video kako je nadmen? Ko sme da
bude bolji od njega?
„Nije, Sloboda