traci za trčanje. Zakoračio je po ulici
popločanoj kockicama, nizbrdo, sam,
bez taksija i dosadnog društva
taksiste, nameravajući da posmatra
zgrade, nebo i da uživa u početku
noći.
Za to vreme, naše dame su se
našle sa ostatkom neobične ekipe
koja je uveče želela da izađe.
Klasični, elegantni, ali nimalo
uštogljeni, uleteli su kao bujica u
obližnji kafić, popevši se na sprat.
Konobar im je oslobodio veliki ugao
do prozora. Posadili su se maltene
gužvajući se na dva velika mesta za
sedenje jer ih je bilo šestoro. Hteli su
da mogu da gledaju ulicu i šetače,
tražeći u istima inspiraciju i zezajući
se na njihov račun.
Društvo je bilo takvo da su
devojke preovladavale, muškarci su
trenutno delovali kao privilegovani
pol. Minine dve drugarice, Dragana i
Ceca, koje su se ponašale kao da se
muvaju, ali nisu htele ništa da kažu
jer potiču iz bogataških porodica
koje ne bi dozvolile ispade, i dva
dečka, Bojan i Rade, koji su, u suštini,
najmirniji u grupi. Oni su se bavili
dizajnom, bili su ortaci sa faksa,
imali su tu i tamo neke devojčice, ali
su više bili ležerni i opušteni, u
varijanti da žele da saznaju nove
stvari o svetu koji ih okružuje, da
nekad uživaju i nekad rade, ništa
preterano bitno. Anastasija bi se
možda i ložila na nekog od njih da je
bila zainteresovana za dangubljenje,
ali se osećala da je njen život stisnut,
da ima previše stvari da uradi,
završi, i da nije u periodu ili u stanju
da rasipa išta, ni trud ni vreme.
Lakše joj je bilo da bude sama.
Usledile su priče uglavnom o
izlascima, sastancima, novitetima,
alkoholu i mestima u kojima se
najteže gleda u zoru. Dragana i Ceca
su bile najupadljivije. Njihova
opuštenost i razularenost koštale su
ih Cecine nove haljine, sa flekom od
vina u vreme kad su već svi bili
donekle popili. Konobari su pravili
Argus Books Online Magazine #14
neodređene, smušene izraze lica,
kao da bi ih muvali, ali ne bi želeli da
čiste, i da su nesrećni što ih one vide
samo kao čistače plodova njihove
igre. Shvatile su da su napravile
žestoku scenu, pošto su, zapevši
rukom dok su se ljuljale jedna drugoj
oko ramena i lupale gluposti, razbile
čašu. Nisu imale ništa da kažu u
svoju odbranu, osim pokvarenog,
devojačkog smeha, koji prkosi da
nema problema čak i da tatica sazna
za nestašluk. Uopšte nisu marile što
se neki ljudi (svi koji tu sede) stide
njih dve. Njihovi glavni životni ciljevi
su bili otmenost, bogatstvo i
avanture, nema veze ako se
povremeno začine kojom flekicom
na haljini ili ogromnom mrljom u
ponašanju. Bile su obličje želja i
fantazija. Svet bi oko njih tresla
groznica i svako bi ih poželeo jer su
izgledale nevino i čedno, osim onima
koji ih poznaju. Mučila ih je pohota
prema svemu što su želele da bude
pod njihovim nogama.
„Da nisu normalne kad se radi i
kad je organizacija umetničkih
aktivnosti u pitanju, ni ja ih ne bih
trpela”, prošaputala joj je Mina na
uvo kako ostali ne bi čuli.
„Pogledaj ovu dvojicu, pomažu
jadnom dečku da skupi staklo jer
imaju malo dostojanstva čak i kad ne
vide dobro gde su, a one...”
„Batali, uskoro ćemo krenuti.
Spavaćeš kod mene, znam da ti je
nezgodno da se tako kasno vraćaš
kući i trebaće ti dobar odmor.”
„Sutra ne radim.”
„Imaš ključ, čak i ako odem
ranije. Treba da uređujemo prostor,
dobili smo neke skulpture koje će se
priključiti mojim slikama na izložbi.
Njih dve će mi pomoći ako uspeju da
ustanu na vreme.”
„Nadam se da su lepe kao
Rodenove.”
„Zaboga, draga, ljudi oko tebe su
pijani, a ti pričaš o Rodenu, da li ćeš
ikad odrasti?”
65