jedna, da pregovara sa Japancima,
možda bi ga odmah udaljili kad se
poklone i vide u čemu stoji na
njihovom velelepnom podu. Zaboga,
ovo je biznis svet.
Kao glavni konsultant
inženjerskog odseka kompanije, bio
je zadužen za pregovore, sklapanje
dogovora, raspoređivanje resursa,
dodeljivanje projekata i slične
zadatke. Smatrao je taj posao za
glavobolju koja se dobija od moći
koja je data onom koji upravlja. Tako
bi se svakodnevno susretao sa
onima kojima je morao da se
nemetne da bi posao vodio dobro.
Čekao je svoju devojku da dođe.
Nije bio siguran da mu je to devojka.
U stvari, shvatao ju je za dobro parče
mesa koje se deklariše da je s njim u
vezi, ali nije pokazivao nikakvu
ozbiljnost prema njoj, niti su se
viđali često, tako da joj je, u suštini,
bilo jasno da ta veza može pući bilo
kad. Nije se osećao da je u periodu
kada želi da se vezuje. Možda je to,
ipak, posledica činjenice da one koje
se lepe za njega vidi kao jednolične
devojke koje bi se svojom pojavom
mogle uklopiti u izlog neke
prodavnice koliko su dosadne i
monotone. Želeo je nešto veliko i
pravdao se da ga ne traži jer je
previše zauzet, poslovan čovek, a
nekad mu je bilo lakše da se upusti u
more ženskih grudi, nego da se tim
svojim razmišljanjima pozabavi za
ozbiljno.
Misli mu je prekinulo lupkanje
potpetica koje se začulo u daljini.
Približavalo se sve više. Znao je šta
je to, ko je to. To je ona, dolazi da mu
upadne u vidik i da ga zadovolji.
Osetio je kako želi da izbegne njenu
mačkastu pojavu. Nije bio za još
jednu dozu nepotpunosti, podnevni
sastanak sa projektantima je bio
dovoljan. Alkohol u grlu kao da ja
postao još više gorak i da ga je pekao
odatle ka stomaku, na dole, stežući
mu želudac i misli u čvor.
Argus Books Online Magazine #14
Prsti su zalupkali po vratima.
Ustao je da otključa.
„Ma, što da ne, kad se već
nacrtala”, pomislio je, povlačeći
kopču svog kaiša.
„Ćao, lave moj”, pozdravila ga je
visoka brineta s vrata uz poljubac.
Nije joj odgovorio. Okrenuo se ka
prozorima i zauzeo je nonšalantan,
nezainteresovan stav.
„Gde bi želeo da idemo?”
„Nisam raspoložen.”
„Ali, to mi pričaš zadnjih par
dana. Šta će moje drugarice reći?
Nigde se ne pojavljujem.”
„Idi bez mene. Nisam ti
neophodan za pohode sa
devojkama.”
Zagrlila ga je s leđa i prošaputala:
„Kako bez tebe? Ti si moj lav.”
„Nije moj problem”, pomislio je i
osmehnuo se. Shvatila je to kao da
joj odobrava njene reči. Ipak, bilo je
suprotno, i, još gore, nije ga bilo
briga.
„Znala sam da ćeš se predomisliti.
Ubedila sam te poljupcem, zar ne?”
Nije se predomislio. Privukao ju je
sebi i poljubio kratko.
„Dođi.”
Podigao ju je i odneo na
kancelarijski sto. Bila je vrela. Pitao
se je li to samo zbog para koje ima ili
ga ipak voli. Ali, svaki njihov seks je
bio isti. Nije mu bilo jasno zašto se
uopšte zapitao. Vrištala je
ujednačeno, držala je noge u istoj
ravni svakog puta, sve vreme, kao da
nikad ne želi da ga obuhvati i
privuče ka sebi. Nije želeo da plati
neku devojku da to uradi, želeo je da
je nađe i sad je bio siguran u to.
Završio je posao i otišao u hodnik da
potraži mesto za pražnjenje bešike.
Toliko mu se išlo. Bilo mu je
svejedno gde će, što se tiče nje, ali je
poštovao svoj radni prostor. Pomalo
se i stideo svog ponašanja. Bilo mu je
jasno da je ispao kreten i da ne mari
za to. Znao je da će uskoro okončati
ovu vezu. Čekao je da joj pruži još
62