spavao kao top - dodao sam blago
ironično, ne sumnjajući pak da su Boris
i Marko imali opisani osećaj
nelagodnosti.
- A sad vas vodim na jedno lepo
poetično mesto, na Puškinov trg - najavi
svečano i važno Leka.
Ne sumnjajući šta mu je u planu,
pošli smo za Lekom, stigli do trga,
iznenađeni širinom i svetlošću, onako
po ruski „uhvaćene“, pa u zgradu, pa na
drugi sprat, pa na „ding-dong“... Na
vratima se pojavila mršava crna žena,
ozbiljnih muških crta lica iznenađena
„četvorkom“ pred sobom, koliko i nas
trojica uz Leku koji je nastupio sigurno i
prisno.
- Mi smo Aksinjini prijatelji iz
Beograda, mi smo se već upoznali...
- A tako! Izvolite, uđite. Nažalost,
Aksinja je otputovala u Beograd pre
pola sata...
Opet se viša sila umešala i pomrsila
Lekine konce, kao iz potaje šaljući mu
do znanja da ne može da bude kako i
kad on hoće, već po njenom planu i
redosledu...
Ušli smo, bili posluženi kao pravi
gosti, popričali. Aksinjina majka je bila
jednostavna žena, blaga i prijatna, iako
grubljih pokreta i s manjkom
ženstvenosti. Iz sitnih crnih očiju
izbijala je neka tužnjikava toplina. Po
načinu na koji me je gledala i slušala,
znao sam da sam spomenut pred njom,
možda i češće i značajnije nego što mi se
činilo. Gledala me je sa simpatijama i
naklonošću, mada je to uvek moglo da
se protumači i kao gest sažaljenja što
sam rastao bez majke. Sve žene su na to
nekako preosetljive, a ona naročito, jer
je i sama imala sličnu sudbinu i sličnu
tugu i usamljenost nosila u očima, u
osmehu i srcu.
Osećao sam se dobro tu na
Aksinjinom terenu, na prostoru gde je
ona odrastala, gde se kretala koliko do
malopre.
Propratio sam pogledom, kao da
pratim tu liniju malopređašnjeg izlaska
iz kuće, i pogled mi se zaustavio na
Argus Books Online Magazine #14
papučama, njenim malenim papučama
broj trideset sedam, odbačenim jednim
spontanim pokretom leve pa desne
noge, očigledno, jer desna je vrhom
blago prebačena preko leve, kao da je
zakasnila u hodu. Najpre sam bio
iznenađen njihovom jednostavnošću...
čini mi se da sam bio i prestrog u oceni,
pomislio sam da su proste... Istina je da
sam gledajući ih onako malene i
nakrivljene teško mogao da ih povežem
sa onim Aksinjinim nogama na visokim
potpeticama, u koketnoizvijenom stavu
i kako se u ravnomernom kretanju
slede, kao skrivajući neku manu. Ovde,
na periferiji nepodešenog,
nenameštenog, već sasvim prirodnog i
običnog, shvatio sam da je Ana Aksinja
jedna obična devojka, s pretenzijama
tako karakterističnim za mladost da
bude nešto što je sama isprojektovala za
sebe a što ne može biti ono stvarno - jer
priroda, mentalni sklop, vaspitanje, sve
je to utkano u njenu ličnost i bilo
vidljivo svakom oku na pravom mestu
osmatranja. Bio sam zahvalan Leki što
me je popeo na ovu osmatračnicu, jer tu
se magija raspršila, tu je tajanstvenost
dobila realne okvire i ohrabrila moja
očekivanja. Tu sam u jednom trenutku
doneo odluku da ostanem s njom,
možda i čitavog života... Jedva sam
čekao da se vratim kući.
37