poletelo isto parče metala cepajući
njenu kožu i zarivajući se u kost. Osetila
je probadanje kroz celu desnu ruku i
vrelo žarenje u ramenu. Nije znala kako
će uspeti da je iskoristi da skine prsten,
pokušavala je da ga povuče skoro
neprimetno i bespomoćno. Šiljci nisu
bili širi od igala za pletenje, ali se oko
njih zaista širila topla krv, baš kao što
joj je bilo rečeno da će se desiti.
Onesvestila se od bola.
Postajalo je hladno kada se
probudila. Vatra je nestala još davno, sa
pojavom zlog bića iz nje. Nije bila
svesna koliko je dugo ležala na tlu, u
malom zatvoru, bez svesti. Kosa joj je
bila puna sasušenih komada blata. Nije
bila ukrašena i bujna. Leđa su je bolela
kao da je sa neba na nju pala vatra. Zlo
ju je posmatralo sa svog prestola masivne, drvene stolice, ukrašene
trnjem i šiljcima koji su iza njegove
glave činili lepezastu, mračnu krunu.
„Zašto ovo radiš?“, upitala ga je.
„Za života sam toliko gnusnih dela
učinio, ali nisam se mogao smiriti ni
kada sam postao mrtav. Zato sam se
nagodio sa onima koji su mučili moju
dušu da mi pruže jedno jedino slatko
zadovoljstvo u mom posmrtnom životu.
Želeo sam da zauvek nastavim činiti zlo.
To sam i dobio. Ali, da bih bio mučen
zauvek, ne mogu to da radim sve dok
sam zarobljen u prstenu. Potrebno je da
ga neko stavi na ruku da bi me
oslobodio, kao što si ti uradila ovog
puta. Moje zlo više nema granice. Sad
mogu da mučim smrtnike kako god i
koliko god želim, ja sam besmrtan i to
će uništiti sve izvore dobrih stvari na
svetu i njihovih života.“
Na crvenom licu se pojavio oštar i
snažan pogled, a na usnama iskrivljeni
osmeh. Zgrozila se. Toliko joj je bilo
hladno da je želela malo sunca. Demon
joj je prišao vrlo blizu da to nije ni
osetila. Prošao je kroz rešetke. Sledila
Argus Books Online Magazine #14
joj se krv u žilama. Isijavao je hladnoću
iz sebe. Povukao ju je za kosu kao za
grivu, zašištala je od zaprepašćenosti.
Dunuo je ledenu paru u njeno lice, koja
je zamrzla kapljice znoja. Od toga su
sklizale po toploj koži kao sitni
komadići leda. Rastopile su se i ovlažile
su joj vrat hladnim dodirom. To ju je
nateralo da se priseti koliko joj je koža
oko vrata odrana i crvena zbog omče u
obliku povodca koji je sa teretom nosila,
uvezane u krug oko njenog vrata.
„Da! To je to!“, zasijala je od sreće u
sebi nekom slabom, ali odlučnom
snagom. Prsten, sunce, omča, sve je to, u
stvari, krug. Potpuni mrak u sred
prolećnog dana je značio da je sunce
nestalo kada je nesreća oslobođena.
Možda, kada bi nekako uspela da ga
vrati, ne bi bilo više ove groteskne
spodobe. Kada bi svetlo zamenilo tamu,
za nju bi to bio početak života, a za
njega početak smrti. Nadala se da je
tako, iako nije znala kako da skine
prsten bolnim i onemoćalim rukama,
ukočenim od hladnoće.
Sve što je dodirivao se ledilo.
Rešetke su postajale kristalni zamak
zarobljeništva. Počeo je da joj prelazi
prstima po koži. Ledeni dodir joj je
hladio samopoudanje i uterivao strah u
kosti. Samo toplota koju život proizvodi
ga usporava, ali kada je potpuno zaledi
ili je još više izmuči, ni tog više neće biti.
Krv oko šiljaka je postala skoreli, crveni
pokrov njenih rana, odozgo proboden i
zaleđen.
Cimala je prsten da bi počeo da klizi,
smogla je snage za to. Razmišljala je o
suncu koje obasjava lice njenog brata,
očev alat, majčinu kuhinju, krovove,
njive, prugu, ljude iz voza koji su izašli
da kupe osveženje pred kraj dugog puta
i koji su ušli u malu zemlju koja spaja
more i planine, zelenilo i plavetnilo,
miris šume i miris vode, tradicionalnost
i gostoprimstvo, seoski sir i bogatašku
trpezu, raznovrsne pejzaže i kulturno
28