stomak i obuhvata me šakom. Tamo
dole. Za trenutak pomišljam da joj
uklonim ruku, ali ona je čudo. Ponovo se
uzbuđujem. Sklapam oči i puštam je da
se igra.
Vešta je, oseća šta mi treba. Dodir joj
je lagan, zna kad treba da dodirne vrh, a
kada da me miluje. Maženje je toliko
prijatno da imam osećaj da ću
presvisnuti. Jelena ume da se zaustavi
kad treba i vrhunac se neprestano
odlaže. Nekako znam da je sve to san, ali
mi prija dodir, pa makar i izmaštan. Ne
želim da vidim, hoću samo da osećam,
pa ne otvaram oči.
Najednom postajem svestan da sam
u vozu i da sam zaspao. Otvaram oči, ali
milovanje ne prestaje. Vidim da me
mazi ruka prošarana istaknutim
venama. Maljava ruka. Podižem pogled i
susrećem se s njegovim nasmešeno
plavim očima. Grabim ga, sklanjam ruku
sa sebe i istrčavam u hodnik, da bih tek
tamo shvatio da sam odeven u farmerke
i majicu. Nešto nije u redu! Kosa mi je
gusta, a koža glatka...
Sanjam! Ovo je san, ali san koji u
detalje ponavlja onaj užasni događaj.
NE, NE, NE! Nisam homoseksualac!
Oduvek sam voleo žene!
„Vratićeš mi se, kad - tad. Čekaću te“,
kaže čovek dok se najednom nalazim na
izlasku iz kupea s rancem na leđima.
Istrčavam u prolećni dan dok mi u glavi
odzvanja „Čekaću te... čekaću te...“
Sanjam! Isuse, promašiću stanicu!
Teram sebe da se probudim i najednom
se nalazim u gužvi. Voz je pretrpan
uznemirenim ljudima. Kad se ukrcao
toliki narod? Koliko li sam spavao?
Kočenje je naglo i oni što stoje
zanose se, a neki i padaju. Škripanje
kočnica je predugo. Poželeh da bacim
pogled napolje, ali shvatam da vagon
nema prozore. Ležim na patosu sred
uzvrpoljenog mnoštva. Ne razumem.
Zar opet sanjam?
Argus Books Online Magazine #14
Sledećeg trena neko me je bolno
nagazio. Dok se uspravljam iz podsvesti
mi dolazi da u snu nema bola. Onda sam
budan, nema druge, ali gde sam to i šta
se dešava?
„Napolje, napolje!“, čujem galamu i
gomila me povlači za sobom. Ništa ne
vidim od gužve, ali sledim masu.
Najednom, sunce me zaslepljuje i tek
tada shvatam da je u vagonu vladao
polumrak. Osećam snažan vonj crkotine
i muka mi je. Stao bih da povratim, ali
neprekidni pokret gomile me tera
napred. Neko zapomaže ispred mene, a
onda čujem vrištanje iza sebe. Šta se to
dešava?
Idućeg trena čovek pored mene
pada. Prilika u crnom ga udara
kundakom puške ponovo i ponovo.
Povorka ne zastaje, prelaze preko njega
dok ga onaj i dalje bije. Još jednog
nesrećnika izvlače iz kolone. Potom
ženu s moje desne strane obaraju na
zemlju. Nastavljam da koračam.
Pokušavam da ne vidim. Neko me grabi
za kosu i najednom sam van gomile. Ne
znam ko me drži, ali vidim ruku s
nožem. Bešika popušta i topl i mlaz mi
se sliva niz nogu.
„Ostav, Ante! Taj je moj“, čujem
poznati glas, a ono iza mene me pušta
da se skljokam. Podižem pogled uz
visoke sare uglancanih čizama, crnu
uniformu, opasač sa pištoljem i najzad
se susrećem sa nasmešeno plavim
očima svog ljubavnika. Nad kapijom iza
njega vidim natpis „RADNA SLUŽBA
USTAŠKE ODBRANE SABIRNI LOGOR
BR.III.“
„Čekao sam te sine. Svuci se do gola i
pođi sa mnom. Imamo mnogo lepih
dana pred sobom“, kaže čvršće stežući
bič i ja počinjem da otkopčavam
košulju.
22