Stevan Šarčević
Proleće
Hostel „Jasmin“ je rupa, ali mu možeš
sa perona pljunuti na vrata, što mu daje
prednost u odnosu na ostala svratišta
namenjena jednodnevnoj ljubavi. Jelena
me svaki put sačeka na stanici i
zagrljeni prošetamo do „naše“ sobe. Po
ulasku tamo, od Beograda više mnogo
ne vidim.
Dan i noć intenzivne telesne
aktivnosti kakve upražnjavam sa
Jelenom baš umeju da iscrpe. Ustajem
kako bih razbio sanjivost i izlazim na
hodnik. Kupe je ionako prazan. Proleće
je tek otpočelo i voz se probija kroz
pustu ravnicu čiju jednoličnost tu i tamo
narušava zelenilo tek izniklih useva.
„Gledaj sine!“, viknu neko. Umal' me
srčko nije strefio kad sam ugledao
osobu koja je te reči izgovorila. ON!
„Zeka! Jao, deda, zeka“, viče balavac
kraj njega i naglo vraćam pogled na
krajolik. Zaista, jedan zec juri uporedo
sa kompozicijom. Ne usuđujem se da
pogledam prema njima. Stid me je.
„Uplašio ga je voz“, čujem kako
objašnjava unuku šta se dešava. Jeza me
prožima dok se prisećam.
Najednom misli mi prekida nešto što
se strelovito obrušava na zverčicu što
tutnji napolju gotovo pretičući voz. Ne
razaznajem, previše je naglo, ali mi je
najednom umesto zeca pred očima
praznina koju popunjava rasprskavanje
nečeg tamnog po zemlji.
„Šta je to deda? Šta je to?“, uzbuđeno
zapitkuje mališa. I ja bih pitao kad bih
imao koga.
„Jastreb, sine. Ulovio je zeca“, glas
mu je smiren i sugestivan. Grčevito se
odupirem želji da ga pogledam. Proklet
Argus Books Online Magazine #14
bio, zašto mora biti ovde? Zašto ponovo
u vozu?
„Jeeee!“, dere se pobednički balavac.
Mesto kasapljenja više ne vidim, ali sada
znam da je ono što se rasprskavalo
posvuda oko mesta incidenta bila zečija
krv.
„Hajde sine“, kaže i bacam pogled na
njih. Otvara vrata kupea, gura klinca
unutra, a onda se okreće i ugledah
nasmešeno plave oči. Pogledavši me,
razvlači usne u nekakav izraz trijumfa,
pa nestaje u kupeu. Stomak mi se grči
od tog đavoljeg osmeha. Ne mogu još
jednom da ga vidim, pa se i ja vraćam na
svoje mesto. Spustivši se u sedište
pokušavam da posmatram dosadno
promicanje njiva kraj voza. Najednom
postajem svestan da čovek koji me je
upravo prepao ne može biti ista osoba
od pre onoliko godina. Dođavola, pa
imao sam tek šesnaest, a čovek koga
sam danas ugledao izgleda upravo
onoliko staro kao i onog davnog dana.
Ne može nikako biti on! Biće da mi se
priviđa od nečiste savesti. To me
smiruje, pa postajem sve pospaniji, a u
misli mi se vraća Jelena.
Ležimo jedno kraj drugog na boku,
jedna joj je butina podamnom, a drugu
je prebacila preko mene. Polako
prodirem i čekam uzdah. Tek tada
nastavljam, ali lagano, sve do kraja, pa
se zaustavim i ljubim je. Ne pomičem se
sve dok ne osetim da će umreti ako to
ne učinim. Potom ubrzavam sve više,
sve bešnje i do trenutka kad oboje
istovremeno eksplodiramo ne treba
mnogo. Onda se razdvajamo i obrćem se
na leđa. Njoj nije dosta, još bi se mazila.
Miluje me po grudima, spušta dodir niz
21