bio toliko pojačan da su hteli-ne hteli
morali da čuju, a samim tim i zapamte
lekciju. Predavanja nisu bila potpuno bez
osoblja: na početku svakog časa dolazio bi
redar da upiše izostanke, i eventualno,
popravi ili podesi opremu i posle desetak
minuta napuštao učionicu. Ovo je još i
delovalo u nižim razredima, ali kako smo
napredovali ka višim, video sam ozbiljne
mane u sistemu.
Već od četvrtog razreda deca su
masovno izostajala sa časova. Učionice su
bile polu-prazne, a posle upisa izostanaka
neretko se dešavalo da u njima ostane
samo par učenika. Dečaci i devojčice su
nas u početku podozrivo posmatrali
misleći da smo redari, ali čim bi shvatili da
nismo, pokupili bi se i otišli. Dobar deo
lekcija bio je traljavo odrađen, ali mi to
nije toliko smetalo: uzevši u obzir da je
količina gradiva udesetostručena i da je
projekat još uvek bio u eksperimentalnoj
fazi, to je bilo razumljivo. Problem je bio u
tome što stariju decu gradivo naizgled
nimalo nije interesovalo. Bez centralne
figure koja bi ih vodila, nije bilo ničeg što
bi ih navelo da prate lekcije. Ni previše
pojačan zvuk nije pomagao: svi do jednog
imali su slušalice u ušima. Sva deca su
zurila ili u svoje mobilne telefone kucajući
neumorno ili u sporedni rekreativni ekran
koji su naučili da pale i kad nije odmor.
Uhvatio sam i sebe kako buljim u nešto
što se zove „Sentral Perk stori”, što je,
kako sam razumeo, bila serija o tome
kako su se likovi iz serije „Prijatelji” prvi
put sreli. Bila je totalno tupava, od vrste
kakve sam najviše mrzeo pre incidenta, ali
mi je ublažavala bol u lobanji koji je jačao
svakim školskim časom.
Posle toga je usledio veliki odmor.
Džejk me je pitao šta sam zaključio do
sad, na šta sam ja odgovorio - Ipak je
trebalo da popijem tri piva.
Argus Books Online Magazine #14
Počeo je peti čas, u petom razredu.
Predavanje nije još ni počelo kada je u
učionicu uleteo jedan klinac i bacio mi
šaku papirnog i kovanog novca u krilo.
- Ovo je za ceo dan. Ti si novi? Ovo je
za ceo dan, nemoj da me upišeš.
U trenutku sam poludeo. Osećao sam
kako mi lice crveni i zgrabio sam žgoljavka
za revere.
- Ne samo da ćeš dobiti izostanak,
nego ću te sačekati posle škole i prebiću
te! Je l' si čuo?!
- Ne možeš to da uradiš! - reče on
nesigurno - Je l' da?
Oči su mu zasuzile. Spazio je redara
kako petlja nešto sa kablovima i shvatio
svoju grešku, ali umesto da zauzme svoje
mesto, samo se povukao nazad i nestao
tiho zatvarajući vrata za sobom.
Srećom, svetla se prigušiše, a na
ekranu zasvetle početak lekcije. Ostatak
odeljenja, njih možda osmoro, se primiri i,
makar prividno, skoncentrisa na ekran.
Nastava je bila iz japanskog jezika. Tema
me je interesovala, pa sam se udubio,
prateći pomno svaku stranicu. Predavanje
je bilo sjajno. Možda zapravo i nije bilo, ali
me je činjenica da mogu da sa takvom
lakoćom naučim taj mistični jezik koji me
je celog života opčinjavao, ostavila bez
daha. Ideogrami bi istog trenutka kako bi
ih video dobijali zvuk, značenje i nestajali
u arhivama mog uma. Posle lekcije o
pisanju i čitanju, na ekranu je krenuo
slajd-šou stranica manga-stripa. Strip je
bio toliko dobar i toliko smešan da smo se
Džejk i ja par puta zacenili od smeha.
Brišući suzu s kraja oka, primetio sam da
se niko drugi ne smeje. Osvrnuo sam se i
video sličan prizor kao u prethodnom
času: polovina odeljenja bila je zagnjurena
u telefone, dok je druga polovina
nezainteresovano posmatrala slaj d-šou.
- Zar vam nije smešno? - upitah
glasno, jer nisam mogao da izdržim.
14