odlazi iz kupatila. Dečak ostaje,
mirno stoji u koritu, go je i
izranjavan, gleda pravo u Aleksu i
kaže: „Ona hoće da me ubije!“ Aleksa
prvo ćuti, a onda mu odgovara:
„Neće da te ubije, to je tvoja majka!“
Na te reči dečak se blago osmehuje.
„Pa, zar ne vidiš da Ona nije moja
majka?!“, kaže mu tužno.
Dolazi neki dečak, ima oko deset
godina, i u ruci nosi starinsku lampu!
Sad vidim da smo u nekakvom ogromnom podrumu…
To je isti dečak koji mi je pomagao,
samo je ovde mlađi… Rekao mi je da
je on Aleksa Lakić, moj predak.
Čudno, sad prolazi pored nas, a
uopšte nas ne vidi!
Možda zato, što smo duhovi…
…Žena se vraća. U rukama nosi
veliki lonac sa vrućom vodom. Smeje
se i gleda u dečaka. Aleksa sad vidi,
sa zaprepašćenjem, to jeste ista ona
žena koja je bila po-red vatre, i ona
koja je malopre kupala dečaka, ali,
ona stvarno nije njegova majka! Nije
mu jasno zašto je uopšte mislio da
mu je to majka?! To je neka
nepoznata žena, u beloj haljini, duge,
crne, raspuštene kose! Spušta lonac
na pod i sad ih gleda podsmešljivo
obojicu, Aleksu odraslog pored
korita, i Aleksu dečaka u koritu! A
onda joj se lice krivi u užasnom grču
mržnje! …
…Aleksa drži visoko podignutu
ruku sa lampom, ali kraj
nepreglednog hodnika se ne nazire. I
dalje prati lini-je kamenih ploča na
podu.
Na trenutak oseća trunčicu
straha, ali onda shvata da je to samo
uzbuđenje, čak ushićenje, zbog
neočekivane avanture! A Vučka
nema! Propustio je da oseti navalu
adrenalina i naglas se smeje
Argus Books Online Magazine #14
zamišljajući ga kako, šćućuren pored
stepeništa, sa zebnjom iščekuje
njegov povratak! Čak mu se čini da
čuje glas iz daljine, kako ga po imenu
doziva? Zastaje da oslušne, ali, ne
čuje više ništa. Ništa, osim bubnjanja
sopstvenog srca u grudima, kao da
hoće da iskoči ispod majice!
Primećuje promenu. Plafon, koga
u početku nije video, lagano se koso
spuštao prema napred, i Aleksa zna
da će uskoro doći do kraja ogromnog
podruma. Ovaj podrum, ma kakav
podrum, pećina, ne proteže se samo
ispod kuće, nego ispod celog brda.
Plafon prati kon-figuraciju tla.
Uskoro će izbiti u nivo kosine brda i
sastaviti se sa podom. Tu mora da
ima još neki tajni izlaz, sličan onom
slučajno pronađenom u vinskom
podrumu. Ovo mora da je bilo
skrovište za ustanike iz vremena
dok je zemlja bila pod vlašću
Turaka! Verovatno su ovde sakrivali
žitarice od turskog harača, a bogami,
i omanja vojska mogla bi ovde naći
sklonište!
Odjednom, iz mraka izroni
kameni zid, pravo pred njega.
Požuri, pa rukom dotaknu zid. Pod
prstima je hladan i vlažan.
Osvetljava lampom levu i desnu
stranu, ali na obe strane zid je ravan,
bez vidljivih vrata ili izbočina.
Kratko se premišlja i odlučuje da ga
prati na desnu stranu. Izvrće
džepove ne bi li našao nešto čime bi
obeležio mesto od koga je krenuo.
Pronalazi praćku, i ostavlja je pored
zida. Kad se bude vraćao, znaće
odakle da počne da prati liniju
kamenih ploča poda, kojima će se
vratiti do metalnih vrata i kamenog
stepeništa.
Čudno, Mishelin, uopšte nisam
znao da ispod moje kuće, u brdu,
102