Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #13 | Page 92

Filip oseti poplavu stida. Bio je u sopstvenoj zamci, prvi put je imao potrebu da nekome oda tajnu. Devojka je primetila da mu je zbog nečega nelagodno. ''Izvini, nešto sam rekla pogrešno?'' ''Ne... Jednom ću ti nešto reći. Nije vreme danas. Svakako bi Darko voleo to da uradi, ja ću mu ovo ispričati. Povukao se i on. Ali, slušaj, imam ti još nešto reći u vezi Mileševca. U Francuskoj postoji isti ovakav kameni grad, i to na istom brdu i možda iste nadmorske visine. Jesi li čula za Monsegur?'' ‘‘Znam, ali mi istorija nije jača strana. Zaboravila sam. . .” ‘‘U tom gradu, jedan deo preživelih jeretika Katara, našao je utočište. Ja sam u spisima pročitao da Stefan govori o izbeglim Katarima iz 1209. Predstavili smo to tako, kao da je njihovo uništenje trajalo samo tu godinu, ali svako ko poznaje taj deo istorije, zna da je rat protiv Katara trajao do 1244. Odolevali su u napadima oko devet meseci, i to baš u tom gradu. Monsegur je bio njihovo poslednje utočište u Francuskoj. Nije mi jasno kako se taj narod borio, kada je poznato da su bili protiv upotrebe oružja. Postoje tvrdnje da su ih branili Templari, što je jedino normalno objašnjenje. Ništa od ove priče nije vezano za našu, jer nas interesuju oni što su proterani i izbegli 1209. i 1210. Ipak je čudna preterana sličnost između Mileševca i Monsegura. I jedan i drugi naziv počinje slovom ”M”. ‘‘Možda je Mileševac izgrađen kao njegova kopija. To se i uklapa. Previše si nervozan, hoćeš li se upustiti u ovu priču?'' ‘‘Već mi nema povratka, čim sam stigao do tebe. Idemo li u manastir?'' Marta se obradovala poput deteta. Uspela je da ga pridobije za sebe, od ovog trena će biti jedno. Živeće za njega jer ga Argus Books Online Magazine #13 voli neobjašnjivo i beskonačno. ''Idemo, Filipe, pripremi se!'' Njegov pogled je govorio”šta li će me još snaći?''. I da je poželeo prekinuti ovu započetu dramu, bilo bi mu žao nje. Očigledno je želela bliskost. Dok su prilazili autu, Filip se javio Darku. ''Hej, evo me u Prijepolju! Samo da ti se javim i da ti kažem da nam se Marta smeje.” ''Pozdravi Martu, magarče. Ne moraš joj sve reći, to koliko smo postali fobični od ljudi.'' ''Imam nešto da ti ispričam. Složili smo se da moraš biti upleten u priču. Ispisaću ti večeras čitav referat.'' ''Teško meni, šta je sad na redu?'' ‘‘Videćeš. Tek ćemo da vidimo. . .” Nakon kratke vožnje, kada su izašli iz auta i približili se kapijama manastira, Filip nije osetio ništa. Kao da je došao na izlet da se odmori. Čarobno dvorište manastira mamilo je dušu da se tamo odmara i ne misli ni o čemu. Veličina i lepota konaka terala je posetioca da oseti kako stoji ispred srednjovekovnog planinskog hotela. Crkva velika, klasično građena, kao i većina drugih u Srbiji. Nisu videli nikoga u dvorištu, niti je bilo posetilaca sa strane. To je Marti bilo neobično. ''Danas je neobično tiho. Kažu ljudi da je leti svakodnevno dvorište puno turista i prolaznika.'' ''Nema ni monaha. Smemo li ući? U stvari, smem li ja ući?'' ‘‘Misliš da će te prepoznati? Ne verujem da oni čitaju novine.” ‘‘Ali imaju internet. To svi znamo, da u manastirima nisu odbili kontakt sa svetom.” ''Pa šta, i ako te prepoznaju? Nemaju prava da te isteraju. Nisu svi isti.” Filip nije bio sasvim siguran da joj 92