Filip oseti poplavu stida. Bio je u
sopstvenoj zamci, prvi put je imao
potrebu da nekome oda tajnu. Devojka je
primetila da mu je zbog nečega
nelagodno.
''Izvini, nešto sam rekla pogrešno?''
''Ne... Jednom ću ti nešto reći. Nije
vreme danas. Svakako bi Darko voleo to
da uradi, ja ću mu ovo ispričati. Povukao
se i on. Ali, slušaj, imam ti još nešto reći u
vezi Mileševca. U Francuskoj postoji isti
ovakav kameni grad, i to na istom brdu i
možda iste nadmorske visine. Jesi li čula
za Monsegur?''
‘‘Znam, ali mi istorija nije jača strana.
Zaboravila sam. . .”
‘‘U tom gradu, jedan deo preživelih
jeretika Katara, našao je utočište. Ja sam
u spisima pročitao da Stefan govori o
izbeglim Katarima iz 1209. Predstavili
smo to tako, kao da je njihovo uništenje
trajalo samo tu godinu, ali svako ko
poznaje taj deo istorije, zna da je rat
protiv Katara trajao do 1244. Odolevali su
u napadima oko devet meseci, i to baš u
tom gradu. Monsegur je bio njihovo
poslednje utočište u Francuskoj. Nije mi
jasno kako se taj narod borio, kada je
poznato da su bili protiv upotrebe oružja.
Postoje tvrdnje da su ih branili Templari,
što je jedino normalno objašnjenje. Ništa
od ove priče nije vezano za našu, jer nas
interesuju oni što su proterani i izbegli
1209. i 1210. Ipak je čudna preterana
sličnost između Mileševca i Monsegura. I
jedan i drugi naziv počinje slovom ”M”.
‘‘Možda je Mileševac izgrađen kao
njegova kopija. To se i uklapa. Previše si
nervozan, hoćeš li se upustiti u ovu
priču?''
‘‘Već mi nema povratka, čim sam
stigao do tebe. Idemo li u manastir?''
Marta se obradovala poput deteta.
Uspela je da ga pridobije za sebe, od ovog
trena će biti jedno. Živeće za njega jer ga
Argus Books Online Magazine #13
voli neobjašnjivo i beskonačno.
''Idemo, Filipe, pripremi se!''
Njegov pogled je govorio”šta li će me
još snaći?''. I da je poželeo prekinuti ovu
započetu dramu, bilo bi mu žao nje.
Očigledno je želela bliskost.
Dok su prilazili autu, Filip se javio
Darku.
''Hej, evo me u Prijepolju! Samo da ti
se javim i da ti kažem da nam se Marta
smeje.”
''Pozdravi Martu, magarče. Ne moraš
joj sve reći, to koliko smo postali fobični
od ljudi.''
''Imam nešto da ti ispričam. Složili smo
se da moraš biti upleten u priču. Ispisaću
ti večeras čitav referat.''
''Teško meni, šta je sad na redu?''
‘‘Videćeš. Tek ćemo da vidimo. . .”
Nakon kratke vožnje, kada su izašli iz
auta i približili se kapijama manastira,
Filip nije osetio ništa. Kao da je došao na
izlet da se odmori. Čarobno dvorište
manastira mamilo je dušu da se tamo
odmara i ne misli ni o čemu. Veličina i
lepota konaka terala je posetioca da oseti
kako stoji ispred srednjovekovnog
planinskog hotela. Crkva velika, klasično
građena, kao i većina drugih u Srbiji.
Nisu videli nikoga u dvorištu, niti je
bilo posetilaca sa strane. To je Marti bilo
neobično.
''Danas je neobično tiho. Kažu ljudi da
je leti svakodnevno dvorište puno turista i
prolaznika.''
''Nema ni monaha. Smemo li ući? U
stvari, smem li ja ući?''
‘‘Misliš da će te prepoznati? Ne
verujem da oni čitaju novine.”
‘‘Ali imaju internet. To svi znamo, da u
manastirima nisu odbili kontakt sa
svetom.”
''Pa šta, i ako te prepoznaju? Nemaju
prava da te isteraju. Nisu svi isti.”
Filip nije bio sasvim siguran da joj
92