‘‘Da, ali trenutno sam u autu, posle
mesec dana izležavanja u prirodi. Nije mi
naškodilo.”
''Kuda si krenuo''?
‘‘U Prijepolje, idem kod jedne devojke.
Ubeđuje me da ima za mene nastavak
priče, objasniću ti kada se vratim.”
''Da pogađam, devojka je prijatelj sa
Fejsa?''
''Zato te i zovem. Ako je neki lažnjak,
tebi sam se javio, znaš gde sam. Nešto
me privlači, kao da mi magnetna sila vuče
auto ka tom gradu.”
''Nije ti to pametno, ne poznaješ je.
Dobro znaš da je ta opština puna tajni i
zagonetki. Možda si nekome potreban
radi svog znanja.”
Filip je osetio kako se ježi po celom
telu.”Druže, ja poznajem istoriju, a ti onu
drugu stranu. Meni je Mileševo u glavi.
Tamo sam stekao utisak da freske
govore. Javiću ti se. . .”
Manastir Mileševo... Prođoše Filipu
kroz glavu slike od pre nekoliko godina,
kada je poslednji put bio tamo. Freske
koje”govore'', nije ih nikada zaboravio.
Sada je ponovo krenuo tamo, tačnije, u
onaj deo Prijepolja, gde je Marta
stanovala i čekala ga. Lako je našao tu
ulicu, ali nije verovao da je Marta u blizini.
Pogledao je oko sebe, imao je osećaj da
su ga ljudi ispred jedne radnje prepoznali,
što mu se nije svidelo nakon odmora u
prirodi i tišini. Bio je svestan da su ga
mnogi znatiželjni pogledi pratili i na
Zlatiboru, ali je izbegavao mesta gde ima
puno ljudi. Uglavnom se šetao sam kroz
šume. Sve mu to odjednom zafali i oseti
želju da se vrati. U tom telefon zazvoni.
Martin broj.
‘‘Stigao sam, gde si ti?''
''Stojiš ispod moje terase. Samo
podigni glavu''.
Mogao je da vidi koliko je uzbuđena.
Osmeh neizrecivo srećne devojke, dokaz
Argus Books Online Magazine #13
je čistote srca i iskrenosti. Krenuo je
unazad da bi je bolje video i blago joj se
osmehnuo. Osetio je iznenadnu bliskost.
Stajala je naslonjena na ogradu terase, u
dugačkoj teget haljini, i što je najvažnije,
bilo je to isto ono lice koje je gledao preko
društvene mreže.
‘‘Dolazim gore''!
Oduševljeno je krenuo u stan devojke
koja mu se svidela mnogo više uživo nego
preko slike. Kada mu je otvorila vrata, već
su joj suze krenule, pa se zbunio i zastao.
Bila je visoka, mršava, duge i svilene
kose, pepeljaste boje, oči sivo zelene,
obrazi duguljasti i bledi.
‘‘Šta je sad bilo, što plačeš?''
''Pusti to. Još nije vreme da ti
kažem.”Uspela je da izgovori normalnim
glasom i da se pribere. Pružila mu je
ruku.”Još jednom da se upoznamo. Marta
Daničić. Uđi.”
‘‘Filip. Drago mi je da te vidim.”
‘‘Jesi li pomislio da ne postojim i da je
sve ovo prevara?''
''Jesam. Priznaću ti da sam javio
prijatelju gde sam, da zna ako me nema.”
''Haha, onda mu javi da si živ! Šalim se,
razumem te. Prošao si kroz ludnicu.”
Marta je uvela gosta u garsonjeru gde
je živela, bio je to predivan stančić,
opremljen nameštajem svetlih boja, sve
je odisalo pozitivnom energijom.
Slobodno je seo na crvenu fotelju, osetio
se kao da je u svojoj sobi. Sa drvenog
stočića mirisale su ruže, crvene i bele,
Filip dobi utisak da su sveže ubrane zbog
njega, a na kauču”sedele”su dve lutke,
mačka i kuče, kao da dremaju uz plišane
zelene jastuke. U ćošku, pokraj terase,
nalazio se radni sto i laptop, mnogo
hartije i časopisa, bilo ih je i po podu.
‘‘Hoćemo li prvo kafu da popijemo, pa
da ti objasnim zašto sam te zvala?''
‘‘Može. Sviđa mi se ovde, kod tebe.
Čime se baviš, jesi li umetnik?''
86