Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #13 | Page 86

‘‘Da, ali trenutno sam u autu, posle mesec dana izležavanja u prirodi. Nije mi naškodilo.” ''Kuda si krenuo''? ‘‘U Prijepolje, idem kod jedne devojke. Ubeđuje me da ima za mene nastavak priče, objasniću ti kada se vratim.” ''Da pogađam, devojka je prijatelj sa Fejsa?'' ''Zato te i zovem. Ako je neki lažnjak, tebi sam se javio, znaš gde sam. Nešto me privlači, kao da mi magnetna sila vuče auto ka tom gradu.” ''Nije ti to pametno, ne poznaješ je. Dobro znaš da je ta opština puna tajni i zagonetki. Možda si nekome potreban radi svog znanja.” Filip je osetio kako se ježi po celom telu.”Druže, ja poznajem istoriju, a ti onu drugu stranu. Meni je Mileševo u glavi. Tamo sam stekao utisak da freske govore. Javiću ti se. . .” Manastir Mileševo... Prođoše Filipu kroz glavu slike od pre nekoliko godina, kada je poslednji put bio tamo. Freske koje”govore'', nije ih nikada zaboravio. Sada je ponovo krenuo tamo, tačnije, u onaj deo Prijepolja, gde je Marta stanovala i čekala ga. Lako je našao tu ulicu, ali nije verovao da je Marta u blizini. Pogledao je oko sebe, imao je osećaj da su ga ljudi ispred jedne radnje prepoznali, što mu se nije svidelo nakon odmora u prirodi i tišini. Bio je svestan da su ga mnogi znatiželjni pogledi pratili i na Zlatiboru, ali je izbegavao mesta gde ima puno ljudi. Uglavnom se šetao sam kroz šume. Sve mu to odjednom zafali i oseti želju da se vrati. U tom telefon zazvoni. Martin broj. ‘‘Stigao sam, gde si ti?'' ''Stojiš ispod moje terase. Samo podigni glavu''. Mogao je da vidi koliko je uzbuđena. Osmeh neizrecivo srećne devojke, dokaz Argus Books Online Magazine #13 je čistote srca i iskrenosti. Krenuo je unazad da bi je bolje video i blago joj se osmehnuo. Osetio je iznenadnu bliskost. Stajala je naslonjena na ogradu terase, u dugačkoj teget haljini, i što je najvažnije, bilo je to isto ono lice koje je gledao preko društvene mreže. ‘‘Dolazim gore''! Oduševljeno je krenuo u stan devojke koja mu se svidela mnogo više uživo nego preko slike. Kada mu je otvorila vrata, već su joj suze krenule, pa se zbunio i zastao. Bila je visoka, mršava, duge i svilene kose, pepeljaste boje, oči sivo zelene, obrazi duguljasti i bledi. ‘‘Šta je sad bilo, što plačeš?'' ''Pusti to. Još nije vreme da ti kažem.”Uspela je da izgovori normalnim glasom i da se pribere. Pružila mu je ruku.”Još jednom da se upoznamo. Marta Daničić. Uđi.” ‘‘Filip. Drago mi je da te vidim.” ‘‘Jesi li pomislio da ne postojim i da je sve ovo prevara?'' ''Jesam. Priznaću ti da sam javio prijatelju gde sam, da zna ako me nema.” ''Haha, onda mu javi da si živ! Šalim se, razumem te. Prošao si kroz ludnicu.” Marta je uvela gosta u garsonjeru gde je živela, bio je to predivan stančić, opremljen nameštajem svetlih boja, sve je odisalo pozitivnom energijom. Slobodno je seo na crvenu fotelju, osetio se kao da je u svojoj sobi. Sa drvenog stočića mirisale su ruže, crvene i bele, Filip dobi utisak da su sveže ubrane zbog njega, a na kauču”sedele”su dve lutke, mačka i kuče, kao da dremaju uz plišane zelene jastuke. U ćošku, pokraj terase, nalazio se radni sto i laptop, mnogo hartije i časopisa, bilo ih je i po podu. ‘‘Hoćemo li prvo kafu da popijemo, pa da ti objasnim zašto sam te zvala?'' ‘‘Može. Sviđa mi se ovde, kod tebe. Čime se baviš, jesi li umetnik?'' 86