" Takvi smo mi... A onaj brbljivi Jovan is Mesne stalno tvrdi da smo mi seljaci loši strelci. Neće biti..."
Nisam razumeo gest kojim je završio rečenicu ma da nije bilo prvi put da ga vidim. U želji da se priberem posegoh za svojim čokanjčetom. Navikao sam poslednjih godina uz ovce u osami, po vrletnim livadama i šumskim proplancima. Kad zazimi, sa-teram stado u bačiju i ostavim Jagoša i kerove do proleća. Ne mogu da se naviknem na niske temperature, pa se vratim u varoš. U kafani, u društvu dokonih seljaka, češljam proteklo vreme i čekam.
Otpijem dobar gutljaj, preberem viljuškom po kiselom kupusu. Toma, moj večerašnji drug zuri u mene. Čeka i on. Da progovorim, na mene je red.
" Nadam se da će ove zime doći po mene...", rekoh tek da priča krene dalje. " A, ko, bratac?" " Moji ", pokažem prstom naviše,
" odozgo..." " Opet ti o tome." uzdahnu Toma.
" Rekoše meni da često bulazniš." " Ne bulaznim..." Toma vidi da nema izvlačenja i zove kelnera. Naruči još po čokanjče, belog mrsa i proje. Zna da će potrajati do kasno, pa da ne popadamo pre vremena. U znak da je spreman udari šakom o sto.
" Ti opet o tome kako si došao letećim tanjirom?" " Jašta..." " I ne možeš nikome da ga pokažeš?" " Ne mogu. Razvukli seljaci do proleća. Prve godine dok sam se snalazio kako da preživim..."
" Jes ' ' oće oni, nije da neće. I ne ostade ni komadić?" " Baš ništa." " Dobro, čoveče, a zašto ti je važno da mi mislimo da si odozgo? Ko te, uopšte, pitao? Važno je da si dobar čovek, a krsti se ili klanjaj kako hoćeš."
" Ja jesam odozgo." Tvrdoglavo sam ponavljao. " Videćeš kad dođu..."
" Hoće, jadac. Nismo ti mi kraj za takve došljake. Ni pokojnom Tarabiću niko nije verovao. Ako i dođu, doći će u Ameriku ili u Švapsku, možda i kod Rusa. Rusija ti je velika zemlja..."
" Mi ne biramo prema vašim državama. One za nas ne postoje..."
" A, što samo kod Amerikanaca stalno sleću? Opet bio film na televiziji. I u bioskopu. Ženska neka, maćeha."
" To su samo filmovi. Ta bića nisu prava..."
" Ma, nemoj!" opet će Toma, ali ovoga puta nastavi: " K ' o veliš, onaj Alf, isto. Pa, tek ona ženska, Kim! Samo ti si pravi. Dosmucao se ko zna otkud, kupio dve-tri livade i stado ovaca ko zna kako. Izgledaš k ' o moj komšija Radojica kad su ga zveknuli po tintari. Moj brajko, ti vanzemaljci ne izgledaju k ' o ti."
" Ma, morao sam da uzmem vaš lik. Baš kao tvoj komšija Radojica. Šta mogu kad sam najpre njega sreo..."
" Hajd ' malo liči na mene, pa da ti poverujem."
" Ne mogu. Uređaj za transformaciju ostao mi u letilici."
" Što ne srete prvu onu malu..." uzdahnu Toma.
Uz uzdahe sa različitim povodom ispraznismo čokanje.
Kelner uhvati moj značajan pogled i donese nove.
" Eto, sinoć, na primer." Toma preko reda uze reč. " Javili na televiziji da su se spustili u Voronjež. Rusija ti je to, a ne Srbija i Lajkovac. I opet ne liče na tebe. Goro-stasi, brale, kao za Rusiju..."
" Pa, šta? Kakav svetac, takav i tropar. Ja vama jedva dopadoh..." Bio sam pomalo ljut i morao sam da mu kažem.
" Ta ti je već bolja." Nasmeši se Toma. " Znam ja za Marka Miljanova."
Shvativši da ni Toma nije pravi čovek za moju priču, uhvatih se Kanjoša Macedonovića i uz ljutu i pečenje, zaronismo u noć.
Malo mi se mutilo u glavi kada smo se rastali na kraju varoši, pod okasnelom svetiljkom za zalutale. Pevušio je odlazeći: " Ide Mile lajkovačkom prugom..." Ja sam okrenuo ka svom sokaku, pomalo tugujući za malom Kim.
Argus Books Online Magazine # 13 5