Radmilo Anđelković
LETEĆI TANJIRI NE SLEĆU U LAJKOVAC
Za klimu na Zemlji govorili su mi, tamo
kod kuće, da je sasvim u redu. Da mogu
da biram. Između žarkih predela, suvih
nešto iznad, vlažnih ispod i oko Polutara.
Ume-re¬nih u području pasata, doduše,
mnogo vlažnih tamo gde ih nazivaju
monsunima i ruši¬lačkih tamo gde se zovu
tornado, uragan ili tajfun. Hladnih i suvih
u tajgama i polarnim, večito zaleđenim
oblastima. Na našoj planeti ne može da se
bira. Uvek sve isto, kao ne¬ka bolja
područja na Zemlji. Toliko isto da prosto
poželiš da se nešto promeni, da bude
drugačije. Bar za neko vreme.
Tako sam i shvatio posao koji su mi
dodelili. Antropologija, etnografija i
socio¬lo-gija na Zemlji. Regionalna. Po
mom izboru. Dobro plaćeno zadovoljstvo
u trajanju od šest zemaljskih meseci.
Da je bilo po mom izboru! I da je
trajalo samo šest meseci!
Prema podacima sa kojima smo
raspolagali u to vreme, odabrao sam
mediteran¬sko područje, južni deo
Balkana, teritoriju državice po imenu
Grčka. Čudno je kako su se ljudi razdelili.
Kao da je to važno. Izmislili vlast i politiku.
Odnos kakav nije poznat nigde u Galaksiji.
Ima nečeg samoubilačkog u tim
opredeljenjima. Izmisle ograničenja da bi
se osećali slobodnim. Kao da najpre
moraš da nešto izgubiš, pa da se zatim
boriš do iznemoglosti, najčešće i do smrti,
da to povratiš. Tvrde da je to dijalektika, a
ne raz¬likuju uzrok i posledicu.
Zaboravljaju da su bili slobodni pre nego
što su uspostavili tu dvojnost mogućnosti.
Međutim, to i nije tako važno. U svemu
što mi se dogodilo, a do¬gađa mi se i
dalje. Mada je i to bilo u popisu mojih
zadataka.
Prema važećim propisima za ulazak u
atmosferu Zemlje u pasate sam se ubacio
na Atlantiku i ušuškao se u oblačne mase.
Argus Books Online Magazine #13
Tako je najbezbednije, jer Zemljani uvek
dižu paniku kad nas primete. Sledeća tri
dana bila su pravo uživanje dok se pasat,
u širokom luku približavao obalama
Evrope. Zatim je počeo da se istresa,
najpre na Francusku i Britanska ostrva, a
zatim sam se dobro protresao preko Alpa.
Sve vremenom dosadi, pa i ovo lokalno
taljiganje. Da sam bar mogao da
posmatram krajeve iznad kojih sam
le¬teo! Poželeo sam da se završi i da
konačno iziđem iz oblaka i odaberem sebi
mesto u sunčanoj Grčkoj.
Izgleda da su me Zemljani spazili
negde ispod linije Panonske nizije. Moj
brod se lagano zaljuljao, a potom su
uređaji registrovali eksploziju. Tada, na
početku, nije bi¬lo štete. Udari su učestali
i brodski računarski sistem počeo je da
paniči. Savetovao je povratak, moljakao
da izdam naredbu da pređemo na
polumaterijalnu verziju, zahtevao da
uključim neutralizator inercije tvrdeći da
će tako moći da izbegne svaki pogodak.
Udovoljio sam mu, a on je odmah naleteo
na prvu sledeću raketu.
"Šteta je bila velika i morao sam da se
spustim..."
"Ma, nemoj...?", oteže moj sagovornik
i zali svoj napor sadržinom čokanjčeta.
"Šta, ma nemoj...?" nisam mogao da
shvatim u šta sumnja. Takvi su ljudi u
ovom kraju. Sve saslušaju, čini ti se veruju
u svaku reč, a onda obavezno počinju da
pobijaju. Značajna činjenica za moju
studiju, ali, k vragu i studija ako ništa ne
mogu da kažem, a da se taj sa mnom
složi.
"Pa, to da je oborila protivgradna
raketa..."
"Meni se učinilo da me gađa čitava
protivavionska baterija..."
4