Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #13 | Page 4

Radmilo Anđelković LETEĆI TANJIRI NE SLEĆU U LAJKOVAC Za klimu na Zemlji govorili su mi, tamo kod kuće, da je sasvim u redu. Da mogu da biram. Između žarkih predela, suvih nešto iznad, vlažnih ispod i oko Polutara. Ume-re¬nih u području pasata, doduše, mnogo vlažnih tamo gde ih nazivaju monsunima i ruši¬lačkih tamo gde se zovu tornado, uragan ili tajfun. Hladnih i suvih u tajgama i polarnim, večito zaleđenim oblastima. Na našoj planeti ne može da se bira. Uvek sve isto, kao ne¬ka bolja područja na Zemlji. Toliko isto da prosto poželiš da se nešto promeni, da bude drugačije. Bar za neko vreme. Tako sam i shvatio posao koji su mi dodelili. Antropologija, etnografija i socio¬lo-gija na Zemlji. Regionalna. Po mom izboru. Dobro plaćeno zadovoljstvo u trajanju od šest zemaljskih meseci. Da je bilo po mom izboru! I da je trajalo samo šest meseci! Prema podacima sa kojima smo raspolagali u to vreme, odabrao sam mediteran¬sko područje, južni deo Balkana, teritoriju državice po imenu Grčka. Čudno je kako su se ljudi razdelili. Kao da je to važno. Izmislili vlast i politiku. Odnos kakav nije poznat nigde u Galaksiji. Ima nečeg samoubilačkog u tim opredeljenjima. Izmisle ograničenja da bi se osećali slobodnim. Kao da najpre moraš da nešto izgubiš, pa da se zatim boriš do iznemoglosti, najčešće i do smrti, da to povratiš. Tvrde da je to dijalektika, a ne raz¬likuju uzrok i posledicu. Zaboravljaju da su bili slobodni pre nego što su uspostavili tu dvojnost mogućnosti. Međutim, to i nije tako važno. U svemu što mi se dogodilo, a do¬gađa mi se i dalje. Mada je i to bilo u popisu mojih zadataka. Prema važećim propisima za ulazak u atmosferu Zemlje u pasate sam se ubacio na Atlantiku i ušuškao se u oblačne mase. Argus Books Online Magazine #13 Tako je najbezbednije, jer Zemljani uvek dižu paniku kad nas primete. Sledeća tri dana bila su pravo uživanje dok se pasat, u širokom luku približavao obalama Evrope. Zatim je počeo da se istresa, najpre na Francusku i Britanska ostrva, a zatim sam se dobro protresao preko Alpa. Sve vremenom dosadi, pa i ovo lokalno taljiganje. Da sam bar mogao da posmatram krajeve iznad kojih sam le¬teo! Poželeo sam da se završi i da konačno iziđem iz oblaka i odaberem sebi mesto u sunčanoj Grčkoj. Izgleda da su me Zemljani spazili negde ispod linije Panonske nizije. Moj brod se lagano zaljuljao, a potom su uređaji registrovali eksploziju. Tada, na početku, nije bi¬lo štete. Udari su učestali i brodski računarski sistem počeo je da paniči. Savetovao je povratak, moljakao da izdam naredbu da pređemo na polumaterijalnu verziju, zahtevao da uključim neutralizator inercije tvrdeći da će tako moći da izbegne svaki pogodak. Udovoljio sam mu, a on je odmah naleteo na prvu sledeću raketu. "Šteta je bila velika i morao sam da se spustim..." "Ma, nemoj...?", oteže moj sagovornik i zali svoj napor sadržinom čokanjčeta. "Šta, ma nemoj...?" nisam mogao da shvatim u šta sumnja. Takvi su ljudi u ovom kraju. Sve saslušaju, čini ti se veruju u svaku reč, a onda obavezno počinju da pobijaju. Značajna činjenica za moju studiju, ali, k vragu i studija ako ništa ne mogu da kažem, a da se taj sa mnom složi. "Pa, to da je oborila protivgradna raketa..." "Meni se učinilo da me gađa čitava protivavionska baterija..." 4