Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #13 | Page 35

Ne poznajem slučaj u kome su i jedno i drugo.” “Goga je umeo da bude i jedno i drugo, kad je bio normalan.” “Jeste. I kad je bio živ. Daj, Azaleja, nemoj da kenjaš! Dobro, o mrtvima sve najbolje, ali seti se kako te je lagao i izdao!” “Sećam se, bre. Ali to je jedina ljubav koju ja poznajem!” ”Tačno, nažalost. I to je sve bila tvoja ljubav. Ti si njemu bila i prijateljica i ljubavnica i majka i anđeo čuvar..” “A ne da sam uspela u svim tim ulogama, nego sam razbila... Pet godina je skoro prošlo, a sve što osećam je bes zbog neuspeha!” “Čijeg neuspeha?”, izazivala me Sonjica kao se čudeći. “Nisam uspela da ga ubedim da je život dobar, nisam ga dovoljno skontala, nisam obezbedila detetu živog oca. I ljubav nije bila dovoljna, a ja sam mislila da jeste. Možda ga nisam dovoljno volela...” “Prija ti da malo jedeš govna, a?” “Malo?” “Ha, ha. Da te pitam nešto, Brankovićeva. Dokle misliš da održavaš vampira u životu na tako morbidan način?” “Kako vampira? Misliš Gogu?”, stvarno me zbunila. “Ma ne. Mislim to arogantno sranje o tome šta je ljubav i kako je ti nisi dosegla jer nisi dostojna, pa moraš još da okajavaš grehe. Što ne bi malo bila stvarno skromna, pa dozvolila da ne znaš ništa o ljubavi, jer još nisi sazrela za nju?”, usra me Sonjica. “Valjda ću da sazrim, tamo negde do pedesete, a? Mislim, šta ću da radim kad se klinci više ne budu primali na mene? Moraću da nađem nekog matorog od tridesetak leta, pa da se skrasim.” “Budalo! Sigurna sam da hoćeš. Šta ti radi dete?” Argus Books Online Magazine #13 “Kiki je super. Sva je živa i pametna i mnogo liči na Gogu, neki put se izbezumim od toga načisto”. “Ma ne bre, pitam za muško dete.”, zajebavala me Sonjica i baš joj je išlo. “Galence, pilence. Proizvela sam ga u jebača prvog reda, ali on se nešto sav.. ne znam kako to da opišem.. Čudan je Gale.” Zapravo, iz dana u dan je bivao sve čudniji, a meni se nije mililo da kopam po tome. Nekako je izgledao utučeno i imao napade stidljivosti posle kojih se bacao na životinjsko uživanje, a zatim je bio raspoložen, skakutav, šašav i brbljiv. Ni nalik sebi. Ponekad sam ga hvatala kako me gleda krišom, a znak pitanja mu se video na čelu, dok se u nametljivom oblačiću iznad čela video rebus. “Šta je?”, pokušavala sam s pola srca. Gale je uzdisao i govorio na svoj pošteni način: ”Ne znam još.” Mogla sam da ga poguram i predložim par objašnjenja, ali baš me mrzelo. Pustila sam ga da se prži. Izgledalo je dosta važno, al' me nije zanimalo. Lakše mi je bilo da se umiljavam i ljubim ga dok mu se ne digne, a dizao mu se lako. Nije da nisam mogla, ali baš mi se nije isterivao đavo. Neka mali radi sam sve što misli da mora. Ne mogu da se bakćem. Bilo mi je dobro i bila sam sebična. Kad malo bolje razmislim, bila sam odvratno sebična. Počela sam da uzimam Galeta zdravo za gotovo i da zaboravljam na njegov čuveni senzibilitet. Smaralo me to. Više me interesovao njegov čuveni kurac. Htela sam samo vruću piletinu u krevetu i lice koje je prijatno gledati kad već negde moramo da idemo zajedno. Zapravo sam ga tretirala jedva malo bolje nego Prijatelj Marinicu. U, jebote! Šta ja zamišljam?! Koje crno “malo bolje”? Pa dečko se zbog nečeg uvijao kao crv, a ja se nisam 35