Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #13 | Page 34

Posle smo bili u stanju da proizvedemo sve nijanse dramatičnih obrta u svim pozama. Seks je bivao sve bolji, a Gale sve čudniji. “Kako dečak?” “A devojčica?” To smo Prijatelj i ja razmenjivali informacije. “Dečak je čudo! Što volim kad provalim talenat! Mislim, samo mu je bilo potrebno malo prakse i sav je proradio!” “Ćero, ne zanosi se, dečak je mlad”, upozoravao me Prijatelj. “Uuuu, što si ti nešto omudreo od jutros! Ili ti je piletina već izašla na nos?” Prijatelj je izgledao kao da je i jedno i drugo. “Ne mogu ćero da se zaljubim, ništa ne osećam! A devojče se loži, sve hoće samnom. Voli da se kreše i svršava i strava puši i slatka je...” “Pa što si onda tako sjeban?” “Posvađali smo se sinoć. Htela je da spava kod mene.” Stvar je bila ozbiljna. Niko ne spava kod Prijatelja “I?” “Pa lepo sam joj rek'o kakav ja stav imam o tome, a ona se samo durila i optužila me da je ne volim, što je tačno, jebiga, al' nisam to mog'o da joj kažem.” “Bolje da jesi.” “Ne želim da je povredim.” “Već si je povredio. I biće sve gore. I ne radi se o tome što je klinka, nego što se zaljubila, a ti nisi. Ona to naravno zna i očajna je. Košmar je na pomolu, Prijatelju. Seci sad, lakše je. Možeš da karaš bilo šta.” “Sve je to istina ćero, ali ja ne želim da me mrzi!” “Ali mrzeće te!”, pala sam u vatru. “Još gore, preziraće te, kad provali da si sebičan i da nemaš petlje da budeš pošten, kako ne kontaš?! Kako može Argus Books Online Magazine #13 slika o sebi i to lažna, da ti bude važnija od nečijih osećanja?!!, baš sam se naprimala, a Prijatelj je slušao oborene glave. “Kontam ja to ćero, al' ne mogu. Pička sam.” “Kako možeš meni to da kažeš, tako skroz pošteno? Ja te zbog toga volim, bre!” “To je drugo ćero. Mi smo prijatelji.” Prokleta, jebena, odvratna muška sranja! Mogla sam uši da mu odgrizem! Poštenje je rezervisano za prijatelje, a devojčice nek' sisaju kurac! Srećom te nisam nikome bila devojčica, inače bi radili zubi pri sisanju kite! I nek' me neko pljuje što volim klince! Ovaj ovde konj od mog prijatelja ima godina u dupetu koliko i ja, a nije evoluirao mnogo dalje od balkanskog šovinizma. I nikad ne bi ni mog'o da me kreše, jer prijatelji to ne rade. A on je bio jedan od najboljih muškaraca koje sam ikad upoznala! Plemenit, pošten, otvorenog duha, pametan i drag, jebem li mu rod i broj. Puno sam ga volela, baš me naljutio. Moj Prijatelj, divno biće, pravi jebeni, ćelavi hipi. Kad on ne može da nadraste propali ego i pusti devojku koju jebe u domen ljudske međusobnosti, onda ko može? Klinci sa kojima sam se ja vukla? Možda nešto i nauče, ali šta ću ja imati od toga? U najboljem slučaju možda usreće neku pametnu devojčicu. Glupe su i onako srećne. Ali dečacima je bilo unapred oprošteno. Nije se očekivalo da znaju. Očekivalo se da uče. Pubertetska egocentričnost je bila OK i mogla je da se razvuče do kasnih dvadesetih, ali sebičnost blindirana kukavičlukom, karakteristična za muške “najbolje godine”, a to su valjda sve one izmedju puberteta i smrti, e, to ne može! A šta si ti očekivala?”, pitala je Sonjica retorički, dok smo šetale pored reke. “Oni su ti ili ljubavnici ili prijatelji. 34