Problem je što vernici ne ostavljaju
ateiste na miru. Štaviše, oni ne
ostavljaju ni druge vernike na miru. Oni
svoja neosnovana verova-nja nameću u
bezmalo svaki aspekt društvenog
života. I to nimalo miroljubivo. A onda
ovom pomirljivom i naizgled
tolerantnom suge-stijom žele da sebe
izuzmu od kritike koju ne samo da
zaslužuju, već je i preko neophodna.
Ovo je samo jedan od oblika pasivne
agresije koja je inače tako
karakteristična za verujuće. Zbog čega
bi religija bila pošteđena kritike i
neprestanog ispitivanja, kad ništa drugo
nije? Zašto samo religija zaslužuje taj
imunitet, a sve drugo je podložno kritici
i ispitivanju? Zašto bismo ovu stvar
ostavili po strani? Zašto se u svakoj
društvenoj raspravi očekuje da jedna
strana pretegne sna-gom svojih
argumenata, a samo se kod religije
treba složiti da se strane u sporu ne
slažu? Javnim prostorom cirkuliše
mnoštvo ideja, a religijsko viđenje sveta
nije ništa drugo do jedna od njih. Zašto
o njoj ne možemo razgovarati kao što
razgovaramo o bilo čemu drugom? Zbog
čega samo ona zavređuje taj eksluzivni
status neupitnosti? Ako neko ne želi da
se upušta u ovu raspravu to je savršeno
u redu, ali zbog čega bi sprečavao druge
da u njoj učestvuju?
I, najzad, religija je lična stvar i ne
treba nikoga da se tiče. Dru-gim rečima,
ateizam je privatna stvar koga nikoga
ne treba da se tiče, prema tome trebalo
bi da prestanem da na njemu insistiram
i name-ćem ga kao temu.
Svako ko misli da je religija privatna
stvar ima ozbiljnih problema sa
viđenjem sveta i političkim tokovima u
njemu ili je nekako uspeo, uprkos
sveprisutnosti informacija, da se od njih
potpuno izoluje pa živi u blaženom
neznanju. Jer religija je sve samo ne
privatna stvar. Ona je javna i
Argus Books Online Magazine #13
sveprisutna do mere da ateizam više
nije samo pitanje intelektualnog
diskursa već i pitanje aktivne odbrane.
“Religija je pri-vatna stvar“ je primedba
upućena na pogrešnu adresu. Jer ovo je
upravo ono što ateisti misle - religija je
privatna stvar i ne treba da ima
apsolutno nikakvog uticaja na sferu
javnog. Poenta sekularizma je upravo
to, sloboda veroispovesti, ali i sloboda
od veroispovesti. Vernici se ne
zadovoljavaju time. Ono što oni rade je
nametanje njihove vere kao referentne
za društvo u celini. I zbog toga je neop-
hodno poslužiti se ovim prljavim trikom
i ateizam proglasiti za priva-tnu stvar,
onako kako je to navodno i religija, i
istisnuti ga iz javnog diskursa. A religija
je privatna samo u onoj meri u kojoj je
sekula-rizam primorava na to. Čim
pritisak sekularizma popusti ma i za
trunku, religija je tu, uvek spremna da
uskoči i zauzme teško, i uz mnoge žrtve,
osvojenu sekularnu teritoriju slobode s
koje se posle te-ško povlači. Primeri su
brojni i ja ću im se kasnije i navratiti.
Paralela je bila suviše očigledna da bi
mi promakla. Od kako sam počeo da
javno iznosim i zastupam svoje
ateističke i, povrh svega, antiteističke
stavove, neprestano mi se sugerisalo,
mahom u uvije-nim oblicima od kojih
sam neke upravo pobrojao, da su moja
antite-istička promišljanja, isto kao i
moja seksualnost, prihvatljiva ukoliko
ih upražnjavam među četiri zida. Moja
seksualnost i moji intelektu-alni stavovi
mogu računati na to da budu tolerisani,
u najboljem slučaju. Ako ne preteram sa
insistiranjem na njima.
14