Ivan ga je gledao širom otvorenih
očiju u bezglas-nom užasu!
„Ostani pored auta i podigni krov.
Kiša će!“, rekao mu je. „Brzo ću se
vratiti.“
Ivan je potvrdno zaklimao
glavom.
Dok se provlačio kroz zaraslo
dvorište, pomisli da je opet
zabo¬ravio poneti alat, sekiru ili
makaze, da raskrči put.
Nije čuo glasove. Nije čuo ni zvuk
frule. Kad se ko-načno provu¬kao do
verande, nije hteo da pogleda u
provaljena ulazna vrata.
Dobro, pomislio je, u belešci je
pisalo da je Lazar urezao nekak¬va
slova na krovnu gredu verande.
Bršljanom su obrasli stubovi i
zidovi kuće, ali su potporne grede
bile slobodne!
Poloko je pogledom prelazio od
prve grede, do puta. Grede su bile
stare, ali čvrste, tek delimično
sakrivene mahovinom!
Tiho je opsovao svoju sreću.
Pronalaženje urezanih slova uopšte
neće biti lako!
Nije znao koliko je vremena
potrošio u grču prela-zeći pogledom
preko greda… A onda, na gredi
najbližoj vratima, učini mu se da je
video nešto. Podigao je ruku, ali
gredu nije mogao dohvatiti!
Ipak će morati ući u kuću… po
stolicu i neki nož. Udahnuo je
duboko, i naglo gurnuo vrata,
očekujući… pa ni sam nije znao šta!
Ništa se nije dogodilo.
Srednja soba ga je dočekala ista
kakvu je ostavio. Ušao je, prišao
kredencu, otvorio fioku i dohvatio
prvi nož koji mu je došao pod ruku.
Okrenuo se i u povratku pokupio
prvu stolicu, najbližu vratima. Onu
stolicu na kojoj je onomad sedela
Argus Books Online Magazine #13
Magda u isto ovakvom olujnom danu
pre petnaest godina.
Stavio je stolicu ispod grede i
popeo se na nju. Tru-dio se da misao
o Magdi potisne tamo odakle se i
stvo-rila.
Jeste, nešto je bilo urezano na
potpornoj gredi verande... Sloj
mahovine je delimično prekrivao
natpis. Uzeo je nožić i pažljivo
odvojio mahovinu od drveta. Slova
su se pojavila! Najpre nije razu¬meo,
ali, kad su mu se kockice složile,
zadrhtao je od uzbuđenja i nožić mu
poreza šaku... sada je bilo jasno! Zna
šta mu je Lazar poručio! Ali nije znao
kako to može da pomogne?!
Na gredi su bila urezana četiri
slova, baš kako je i pisalo u belešci!
AAMG. Početna slova imena
Lazarevog čukundede, pradede,
dede i oca! Aranđel, Aleksa, Milutin i
Gavrilo! Šta je to značilo? Zašto je to
bilo toliko važno da je baš to stari
Nikodije Stefanović rukom napisao i
sakrio lepljenjem stranica?! I koja
još četiri slova da dopiše? Nikodije je
zapisao: „Aleksa će znati koja slova“!
Bila je to zagonetka, još jedna u
potrazi…
Razmišljanje mu prekide krik
užasa, negde iz bli-zine! Učini mu se
da krik dolazi iz kuće. Naglo se
okrenuo prema otvorenim vrati¬ma,
izgubio ravnotežu, i pao sa stolice na
leđa!
Dok mu se svest mračila, čuo je
još jedan krik! Vrištanje nije dolazilo
iz kuće!
Ivan je vrištao na putu!
114