Laki…, stidim se! Sinoć kad sam se
odmakao moto-rom sto metara od
kafića, osetio sam da me je neka sila
držala zarobljenog i odjednom
oslobodila! Tada sam shva-tio da
sam te udario! Hteo sam odmah da
okrenem motor i da se vratim, ali
bilo me sramota i zato sam vozio po
celom gradu bez ikakvog cilja i
plakao od muke i besa na samog
sebe!
Uradio si ono što si morao i dobro
je što se nisi vratio.
Onda sam poželeo da umrem, da
ništa više ne ose-ćam…! Šta je to sa
mnom? Jesam li ja lud? Ko me tera u
ludilo?
Ista ona sila zbog koje si stalno
sanjao kuću obraslu bršljanom i ista
ona sila koja je htela da te u toj kući
pov-redi! Onda sam došao i oterao je
od tebe. Sada si bez-bedan.
Još uvek sanjam… i u sebi vrištim,
probudi se, probudi se! Laki, hoćeš li
i dalje da me čuvaš od te sile? Ne
želim više da je osetim! Plaši me!
Želim to, bog zna koliko želim, ali,
moraš da shvatiš! Ta je sila
nezamislivo zla, užasna i možda jača
od mene. Zato ćemo uraditi sve što
mora da se uradi! Borićemo se
zajedno, i pobedićemo zajedno! Jer,
sada više nismo sami!
&
Kasni je septembar, rano
poslepodne, ali je vazduh pun ozona
i elektriciteta. Dok skreće sa
valjevskog puta na drum za Lakiće,
Laki oseća svaku dlaku na potiljku
nakostrešenom. Gleda iza sebe i vidi
sivilo koje nebom dolazi sa juga, prvi
predznak nadolazeće oluje. Krov na
starom žutom kabriolet golfu je
spušten. Podnevna vrelina pri
Argus Books Online Magazine #13
polasku iz Beograda, navela ga je da
ga ukloni. Još uvek je toplo i biće još
par sati, ali, sad oseća, oluja će
sigurno stići… Baš kao i onog dana,
pre petrnaest godina, kad se istim
putem i ne znajući dovezao sa
Marijom i Magdom do svoje rodne
kuće!
Pogledao je u Ivana, koji se
naizgled trudio da čita Letopis
Lakićke parohije Nikodija
Stefanovića. Izgledao je potpuno
sluđen i uplašeno je bacao nervozne
poglede u brdovite šumske predele
kojima se put provlačio. Uglavnom
su ćutali, svako zarobljen u svojim
mislima.
Laki je veći deo puta razmišljao o
Milu. Brinuo se za njegov oporavak.
Znao je da je Mile imao dobre
izglede da se izvuče, ali brinulo ga je
njegovo mentalno zdravlje. Sad je
bio najranjiviji, plutao je sa one
strane stvarnosti. Tamo gde je „Ona“
najjača. U trenutku kada je skrenuo
na put koji je vodio njegovoj kući,
učinilo mu se da je sa Milom
uspostavio mentalni kontakt i
ohrabrio ga! Nije bio siguran, ali,
otkud onda da je ovoliko odmakao,
kad se zadnje sećao, da je prošao
Šabac? Ponovo mu je falio taj sat
sećanja i zato je bio siguran da ga je
potrošio razgovarajući sa Milom! To
ga učini srećnim!
Setio se da je tek juče saznao da
su u srodstvu. Ali, osećanja prema
Milu bila su oduvek i njemu samom
neobjašnjiva! Sećao se događaja, od
pre više od dva-naest godina, kada je
Mile počeo da dolazi sam, bez majke,
kod njega u klub. Bila je zima i to
veče je pao prvi sneg. Mile je
razgledao video kasete, posle osam
su se popeli na galeriju, gledali film,
slušali muziku, i pričali. Mile je
112