Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #13 | Page 112

Laki…, stidim se! Sinoć kad sam se odmakao moto-rom sto metara od kafića, osetio sam da me je neka sila držala zarobljenog i odjednom oslobodila! Tada sam shva-tio da sam te udario! Hteo sam odmah da okrenem motor i da se vratim, ali bilo me sramota i zato sam vozio po celom gradu bez ikakvog cilja i plakao od muke i besa na samog sebe! Uradio si ono što si morao i dobro je što se nisi vratio. Onda sam poželeo da umrem, da ništa više ne ose-ćam…! Šta je to sa mnom? Jesam li ja lud? Ko me tera u ludilo? Ista ona sila zbog koje si stalno sanjao kuću obraslu bršljanom i ista ona sila koja je htela da te u toj kući pov-redi! Onda sam došao i oterao je od tebe. Sada si bez-bedan. Još uvek sanjam… i u sebi vrištim, probudi se, probudi se! Laki, hoćeš li i dalje da me čuvaš od te sile? Ne želim više da je osetim! Plaši me! Želim to, bog zna koliko želim, ali, moraš da shvatiš! Ta je sila nezamislivo zla, užasna i možda jača od mene. Zato ćemo uraditi sve što mora da se uradi! Borićemo se zajedno, i pobedićemo zajedno! Jer, sada više nismo sami! & Kasni je septembar, rano poslepodne, ali je vazduh pun ozona i elektriciteta. Dok skreće sa valjevskog puta na drum za Lakiće, Laki oseća svaku dlaku na potiljku nakostrešenom. Gleda iza sebe i vidi sivilo koje nebom dolazi sa juga, prvi predznak nadolazeće oluje. Krov na starom žutom kabriolet golfu je spušten. Podnevna vrelina pri Argus Books Online Magazine #13 polasku iz Beograda, navela ga je da ga ukloni. Još uvek je toplo i biće još par sati, ali, sad oseća, oluja će sigurno stići… Baš kao i onog dana, pre petrnaest godina, kad se istim putem i ne znajući dovezao sa Marijom i Magdom do svoje rodne kuće! Pogledao je u Ivana, koji se naizgled trudio da čita Letopis Lakićke parohije Nikodija Stefanovića. Izgledao je potpuno sluđen i uplašeno je bacao nervozne poglede u brdovite šumske predele kojima se put provlačio. Uglavnom su ćutali, svako zarobljen u svojim mislima. Laki je veći deo puta razmišljao o Milu. Brinuo se za njegov oporavak. Znao je da je Mile imao dobre izglede da se izvuče, ali brinulo ga je njegovo mentalno zdravlje. Sad je bio najranjiviji, plutao je sa one strane stvarnosti. Tamo gde je „Ona“ najjača. U trenutku kada je skrenuo na put koji je vodio njegovoj kući, učinilo mu se da je sa Milom uspostavio mentalni kontakt i ohrabrio ga! Nije bio siguran, ali, otkud onda da je ovoliko odmakao, kad se zadnje sećao, da je prošao Šabac? Ponovo mu je falio taj sat sećanja i zato je bio siguran da ga je potrošio razgovarajući sa Milom! To ga učini srećnim! Setio se da je tek juče saznao da su u srodstvu. Ali, osećanja prema Milu bila su oduvek i njemu samom neobjašnjiva! Sećao se događaja, od pre više od dva-naest godina, kada je Mile počeo da dolazi sam, bez majke, kod njega u klub. Bila je zima i to veče je pao prvi sneg. Mile je razgledao video kasete, posle osam su se popeli na galeriju, gledali film, slušali muziku, i pričali. Mile je 112