Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #13 | 页面 104

Majka se vraća u dugačkoj beloj haljini, dugih ruka-va i uz grlo. Na glavi šešir širokog oboda sa veštačkim cvećem, na ruci damska tašnica u boji haljine. Sunco-bran nosi i kad je sunce i kad ga nema. Proverava koliko je jeo i požuruje ga da pojede sve pre no što stigne gospodin Majković. E, sad, ne seća se on kako se taj gospodin, koji svake nedelje dolazi kočijama po njih dvoje, stvarno zove, ali ga je nazvao gos¬podin Majković, zato što se stalno dodvorava majci, „Kako smo danas, draga gos-pođo Radica Lakić, blagodarim, blagodarim…“, ljubi joj ruku, vodi je izdignute ruke do vrata kočije i pomaže joj da se popne, pridržavajući je za gornji deo butine! Aleksu diže uvis kao džače i uz jedno „Hop-laaa!“, ubacuje u kočiju, zatim i sam seda. Kočijaš kreće i ne pitajući za odredište, već ga zna. „Taj gospodin Majković, kako ti kažeš, je očev prija-telj i ministar u ratnoj srpskoj vladi, a to hvatanje za maj-čine butine si samo umi¬slio, zato što ti se nikad nije svi-đao,“ javlja se glas, ne zna da li u glavi ili iza leđa i Aleksa zna da se petnaestogodišnji dečak u njemu vratio. Ume-sto njega odgovara majčin glas ispred njega, suzdrža- vajući se od smeha: „Ooo, itekako me je taj gospodin pipkao po zadnjici, ne bila ja sad ovde, ako nije!“ I opet taj njen glasan smeh koji kida nerve i dovodi do ludila, pa viče: „Ućutite oboje! Ućutite oboje!“ I nastavlja da se priseća gledajući u vatru… …Njihovo odredište zna i Aleksa, a zna i da usput prolaze pored bazara, i on, kako ga je majka već naučila, traži neku poslasticu, belu alvu, krompirov šećer, mede-ne Argus Books Online Magazine #13 kolače ili šarene bombone da mu majka kupi. Gos-pođa Radica Lakić, hladeći se lepezom, uvek odgo¬vara da je rat, otac je u ratu, krvari za otadžbinu, nije sad vreme za troškarenje na besmislice. To je uvek okidač za gospodina Majkovića, koji se dodvorno smeška i zalizuje brk, pa zaustavlja kočijaša, kaže da ih pričeka i svo troje prolaze kroz bazar. Aleksa dobija poslasticu, ali i Radica uvek zastaje da se divi nekom odevnom predmetu, šalu, šeširu, bluzi, ili nekom prstenu ili narukvici, ponestalo mirišljave soli, pa i u to čeznutljivo gleda, dok se gospo-din Majković uslužno ne ponudi da joj priušti zadovolj-stvo pa gospođi Radici tu sitnicu kupi, na što ona teška srca pristaje… Poklone, osim ako to nije intimni veš, gospođa Radica još u kočiji isprobava. Aleksi nije dozvoljeno da pojede poslasticu, da se ne isprlja, nego je ostavlja u svoju damsku torbicu za posle. Njihovo odredište je u prigrađu, stara kuća, uvu-čena sa ulice, u velikom dvorištu punom drveća, do koje se stiže uskim popločanim putem od crvene cigle, prolaskom kroz veliku gvozdenu kapiju, širom otvo-renom nedeljom prepodne. Kuća je u viktorijanskom stilu, puteljak kojim kočija prolazi širi se u veliki popločan prostor, u čijoj sredini je neobična fontana, u obliku ogromne metalne ribe, koja više liči na ajkulu u skoku. Ribetini iz usta, kroz šiljate zube, teče voda i vraća se u veliko ovalno korito. Mnogo kočija već je tu parkirano, mrki konji puštaju vazduh kroz nozdrve i lupkaju kopitama. Ćutljivi kočijaši sede ili stoje svaki pored svoje kočije. Njihov kočijaš 104