Majka se vraća u dugačkoj beloj
haljini, dugih ruka-va i uz grlo. Na
glavi šešir širokog oboda sa
veštačkim cvećem, na ruci damska
tašnica u boji haljine. Sunco-bran
nosi i kad je sunce i kad ga nema.
Proverava koliko je jeo i požuruje ga
da pojede sve pre no što stigne
gospodin Majković.
E, sad, ne seća se on kako se taj
gospodin, koji svake nedelje dolazi
kočijama po njih dvoje, stvarno zove,
ali ga je nazvao gos¬podin Majković,
zato što se stalno dodvorava majci,
„Kako smo danas, draga gos-pođo
Radica Lakić, blagodarim,
blagodarim…“, ljubi joj ruku, vodi je
izdignute ruke do vrata kočije i
pomaže joj da se popne,
pridržavajući je za gornji deo butine!
Aleksu diže uvis kao džače i uz jedno
„Hop-laaa!“, ubacuje u kočiju, zatim i
sam seda. Kočijaš kreće i ne pitajući
za odredište, već ga zna.
„Taj gospodin Majković, kako ti
kažeš, je očev prija-telj i ministar u
ratnoj srpskoj vladi, a to hvatanje za
maj-čine butine si samo umi¬slio,
zato što ti se nikad nije svi-đao,“
javlja se glas, ne zna da li u glavi ili
iza leđa i Aleksa zna da se
petnaestogodišnji dečak u njemu
vratio. Ume-sto njega odgovara
majčin glas ispred njega, suzdrža-
vajući se od smeha: „Ooo, itekako me
je taj gospodin pipkao po zadnjici, ne
bila ja sad ovde, ako nije!“ I opet taj
njen glasan smeh koji kida nerve i
dovodi do ludila, pa viče: „Ućutite
oboje! Ućutite oboje!“ I nastavlja da
se priseća gledajući u vatru…
…Njihovo odredište zna i Aleksa,
a zna i da usput prolaze pored
bazara, i on, kako ga je majka već
naučila, traži neku poslasticu, belu
alvu, krompirov šećer, mede-ne
Argus Books Online Magazine #13
kolače ili šarene bombone da mu
majka kupi. Gos-pođa Radica Lakić,
hladeći se lepezom, uvek odgo¬vara
da je rat, otac je u ratu, krvari za
otadžbinu, nije sad vreme za
troškarenje na besmislice. To je uvek
okidač za gospodina Majkovića, koji
se dodvorno smeška i zalizuje brk,
pa zaustavlja kočijaša, kaže da ih
pričeka i svo troje prolaze kroz
bazar. Aleksa dobija poslasticu, ali i
Radica uvek zastaje da se divi nekom
odevnom predmetu, šalu, šeširu,
bluzi, ili nekom prstenu ili narukvici,
ponestalo mirišljave soli, pa i u to
čeznutljivo gleda, dok se gospo-din
Majković uslužno ne ponudi da joj
priušti zadovolj-stvo pa gospođi
Radici tu sitnicu kupi, na što ona
teška srca pristaje…
Poklone, osim ako to nije intimni
veš, gospođa Radica još u kočiji
isprobava. Aleksi nije dozvoljeno da
pojede poslasticu, da se ne isprlja,
nego je ostavlja u svoju damsku
torbicu za posle.
Njihovo odredište je u prigrađu,
stara kuća, uvu-čena sa ulice, u
velikom dvorištu punom drveća, do
koje se stiže uskim popločanim
putem od crvene cigle, prolaskom
kroz veliku gvozdenu kapiju, širom
otvo-renom nedeljom prepodne.
Kuća je u viktorijanskom stilu,
puteljak kojim kočija prolazi širi se u
veliki popločan prostor, u čijoj
sredini je neobična fontana, u obliku
ogromne metalne ribe, koja više liči
na ajkulu u skoku. Ribetini iz usta,
kroz šiljate zube, teče voda i vraća se
u veliko ovalno korito.
Mnogo kočija već je tu parkirano,
mrki konji puštaju vazduh kroz
nozdrve i lupkaju kopitama. Ćutljivi
kočijaši sede ili stoje svaki pored
svoje kočije. Njihov kočijaš
104