Prodavnica u koju se Draga Serdar
uputio bila je nekih stotinak koraka
naviše u Glavnom sokaku, prema Alugi,
odmah ispred Drenovačkog sokaka, u
avliji Mome Ćirića koga su svi zvali
Tutić, a on se ljutio i objašnjavao da
Ćirići jesu familija sa Tutićima, ali nisu
Tutići jer Tutići vode poreklo od Miloša
zvanog Tuta koji je bio, isto kao i Ćira,
sin udovice Ane, koja se iz Crkvina
preudala u Cerje kad joj je muž poginuo
u nekoj buni i dovela tri sina koje su, po
njoj, prozvali Anići. I onda bi
sagovorniku izlagao celo porodično
stablo sa svim granama i ograncima.
Kad je Moma završio četiri razreda
osnovne škole, u Cerju još nije bila
osmogodišnja škola, pa mu deda Raca
nije dao da ide dalje u školu, u nižu
gimnaziju u Umčare, gde su išli svi bolji
đaci. Zato je Moma, kad je došao iz
vojske, završio prvo večernju
osmogodišnju školu, a onda i trgovačku
školu u Smederevu. U međuvremenu je
deda Raca umro tako da nije imao ko
da mu staje na put. Njegov otac Živko
sagradio mu je radnju odmah pored
puta, da ne putuje u grad na posao, kad
svoj posao može da radi i ovde. Sklonili
su tarabu ispred prodavnice i postavili
klupe odmah pored šanca koji je služio
da se u njega sliva voda sa puta tako da
su klupe bile odvojene šancem od puta,
pa nije bilo opasnosti da vozilo naleti na
mušterije koji tu sede.
A mušterija je uvek bilo i to
redovnih. U početku su to bili ljudi iz
kraja: napravi čovek pauzu u radu, pa
dođe na pivo, ili se iz njive vrati kući,
nešto je zaboravio, zaustavi traktor, pa
svrati na pivo. Bilo je tu i druge robe, ne
samo pića, ali su pivo i vina PK
„Godomin“ činili najveći deo. Uskoro su
i ljubitelji gemišta ('špricera') našli tu
Argus Books Online Magazine #12
svoj kutak na jednom kraku tezge koja
je imala oblik ćiriličnog slova P. Onda su
došli rakijaši jer je Moma nabavio i
čokančiće rakije od 1 i 0,5 dl, proizvode
PIK „Takovo“ iz Gornjeg Milanovca, a
bilo je i onih „Rubinovih“ okruglih, za
svakog ponešto. Bila je to najprometnija
prodavnica u selu. Okupljali su se tu
zaludničari iz celog sela. Među njih
svrstavam i zaposlene u
Zemljoradničkoj zadruzi, školi i mesnoj
kancelariji, koji su posle dva, takođe, bili
zaludni i provodili vreme, ili u kafani,
češljajući karte, ili ovde. Jedino seoski
pop nije bio gost ovde, iako je najveći
deo vremena provodio na terasi ispred
kafane igrajući karte sa seoskim
veterinarom, Branom Marvenim, kako
su ga zvali.
Sama prodavnica je bila začuđujuće
prostrana, mnogo prostranija od
mnogih današnjih gradskih radnjica, čiji
vlasnici uzimaju male lokale radi
jeftinije zakupnine. Prostorija je bila
pravougaonog oblika, veličine 3 h 5
metara. Do sokaka su bila dva prozora i
vrata, a na zadnjem zidu dvorišna vrata.
Duž svih zidova, osim prednjeg do ulice
bile su police sa naslaganom robom, a
ispred njih tezge. Pivdžije i rakijaši su
sedeli napolju na klupama, a špriceraši
stojali pored levog kraka tezge
gledajući od ulaznih vrata. Ispred njih
neizbežna „Smederevka“, ili „Dubravka“,
za one koji vole slatkasta vina i flaša
mineralne vode „Knjaz Miloš“ iz
Aranđelovca, ili „Karađorđe“ iz
Smederevske Palanke. Ispred njih su
bile i čaše od 2 dl, pepeljare, najmanje
jedna, a po potrebi i dve, tanjir sa
mezetom, najčešće nasečena kobasica,
domaća dimljena, ili ljuta.
U tu se prodavnicu sada uputio
Draga Serdar. Njemu nisu bili potrebni
89