se da je Aleksej kukao na cenu
vatrometa. Govorio je kako ga je Li
odrao i da čak nije pomogla ni njegova
titula da se malo ubije cena.“
Ramiz mu beše doneo novu kafu a
Brka ga je kroz guste veđe streljao
pogledom. Sećam se da sam tada
pomislio da bi mu bilo bolje da je dobra.
„Taman. Zašto ne možeš odmah da
mi skuvaš ovakvu?“, rekao je Brka, a
Ramiz je tada kao pravi šegrt pokajnički
slegao ramenima i ostao sa nama da
čuje kraj priče.
„Nego, gde sam ono stao? Ah, da.
Vatromet... Poslednje parče torte bilo je
pojedeno u sumrak tik pred spektakl.
Pucketanje vatrometa pratile su vrcave
trajektorije iskri što su parale noć.
Poput jedne glave pratili smo ih nemo
ne želeći da propustimo nijednu šaru. A
onda se dogodi nešto čudno. Iako sam
već bio krenuo kući, ispratio sam sve
lepo. Bio sam blizu prvog reda kuća,
gotovo na samoj ivici Trga. Matorom
čičištu, bilo je dosta. Preko neba
prekrivenog vatrometom letelo je na
desetine zapaljenih strela. Svatovima se
oteo novi uzdah uzbuđenja, bejahu
zatečeni ovim neočekivanim
iznenađenjem koje im je Aleksej
priredio. Zapaljene strele su se zabole u
drvo Matereje. A za prvim došao je i
drugi set vatrenih strela. Kao i prvog
puta, velika većina nijh bila je zabodena
pravo u drvo. Debela kora Matereje
odolevala je plamenu strela, ali krošnja
nije. Stidljivo je gorela. Nekako
iznenada, crni oblaci su se nadvili nad
Novim H’Orloom. Povetarac je pretio da
se pretvori u vetar koji će raspaliti
Matereju i od nje načiniti ugarak. A tada
sam se, deco moja, sledio od straha. Sva
je sreća što sam bio nadomak kuće.
Kroz lepljivi miris predstojeće kiše
diskretno je provejavao još jedan miris.
Smrad. I za nepunih pet minuta niko na
Trgu se nije sećao povoda zbog kojeg su
se obreli tamo. Na centralnom Trgu
Novog H'Orloa niko se od prisutnih nije
sećao popijenog šampanjca i uparađene
gospode kao ni slatkastog mirisa dama
Argus Books Online Magazine #12
koje su nekoliko dana utrošile u
osmišljavanje svog izgleda. Niko se nije
sećao nevinog zanosa dece što su i tada,
dok je vatromet parao nebo, veselo
trčkarala tamo-amo. A upravo tada, iz
srca Novog H’Orloa počeo je da navire
nekakav zvuk. Bio je jedva čujan. Gotovo
ispod praga čujnosti. Siguran sam da su
ga gotovo svi na Trgu čuli, ali nisu hajali.
Uživali su u predstavi koju je osmislio
Aleksej Kapo sve dok prva beštija nije
uletela među svatove. Tada sam deco
moja, uleteo u svoju kuću, zamandalio
vrata i navukao vitrinu na njih. A šta se
posle toga zbilo… ostaviću da vam
ispričam sledećeg puta. Treba da
zatvorim radnju. Kasno je.“
Bili smo deca, svi mi koji smo slušali
Brkinu besedu. Deca u telu mladića koja
su želela da iskuse sve što bi Novi
H’Orlo izvoleo da im ponudi. A ja tada
nisam znao deo priče koji nam je Brka
ispričao, ali sam znao dosta drugih
stvari koje sam saznao ni kriv ni dužan
lično od Filipa u Aleksejevom kabinetu
posle venčanja.
A kada otpih prvi srk kafe, Ramiz se
pojavi sa još jednim poslužavnikom i
flašom Horlanke. Na poslužavniku je
bilo nasečenog suvog mesa, sira i vrućeg
hleba. Ramiz stavi viljušku i čašicu
ispred mene.
„Šta slavimo?”, upitah.
„Šezdeset, okruglo.“
Stvarno sam prijatelj samo za
poželeti. Ponovo sam zaboravio.
(odlomak iz romana KLARINA
LJULJAŠKA Miljana Markovića